Radovati se čaši pitke vode

Ovo je trebala da bude priča o Samiri. Samira je 18-godišnjakinja, koja je rođena u toku rata u jednoj od najopasnijih zemalja svijeta, Somaliji. Nakon što se situacija u zemlji pogoršala, Samira se našla u izbjegličkom logoru Dadabu, a njen otac i dva brata su ubijena.

Ko zna kako bi Samira završila da skupina mađarskih humanitarnih radnika nije otkrila njeno mađarsko porijeklo (njen otac je bio Mađar, koji je emigrirao 1956. i oženio u Somaliji), te uspjela izvaditi sve nužne dokumente, uključujući i mađarski pasoš, kako bi se mlada djevojka prebacila u Mađarsku kod očeve porodice.

Jedan od članova ekipe, novinar Tvrtko Vujić (Mađari pišu Vujity), zajedno sa šefom organizacije Hungarian Baptist Aid, spojio je Samiru s njenom mađarskom porodicom za koju nije ni znala. No, ono što je uslijedilo bio je nastavak agonije. Samirina nova porodica jednostavno se nije mogla prilagoditi njenim životnim navikama. Zašto ne jede svinjetinu, zašto se obraća Bogu pet puta dnevno, zašto neće da skine hidžab… Zašto, zašto?

Nakon što su je razlike odvojile od njene mađarske porodice, Tvrtko ju je uveo u svoj dom, u kojem nije bilo stručnjaka za kulturološke razlike, već samo on, njegova djeca i žena.

„Ko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet“

Samira i Tvrtko Vujić

Na pitanje Tvrtku, da li je bilo premišljanja i negodovanja, ističe da je bilo samo jedno premišljanje – u koju sobu?! „Tada smo imali dva sina, ali su joj ustupili jednu.“ Također, morali su riješiti ostale „tehničke“ detalje – kako nastaviti školu, naučiti jezik, vakcine, dokumenti i slično. „Jer bilo bi sramno dovesti u vezu neka druga pitanja“, zaključuje Tvrtko, čija porodica se lako prilagodila Samiri i njenim potrebama, pa su tako npr. mijenjali posude u kojima se kuhala svinjetina, a Tvrtko je pristupio proučavanju muslimanske svete knjige Kur’ana.

„To je bilo sasvim nužno. Ukoliko ju već nisam razumio, onda sam ju pokušao razumjeti. Kupio sam Kur’an s prevodom na mađarski kako bi ona lakše shvatila jezik, a ja shvatio nju“, dodajući da ga je mnogočemu naučila.

Tvrtku je bilo veoma važno da se Samira nauči samopoštovanju i izgradnji vlastitog stava, tako da su svakodnevno trenirali na duhovnom planu, jer kako kaže, ona je bila i njegovo dijete.

Samira je danas sretna majka dva sina, u Manchesteru, Engleskoj, udana za Britanca porijeklom iz Somalije. I dalje održavaju kontakt, a Tvrtkova najveća sreća je što je uspio vratiti vjeru jednoj curici u ljepotu življenja.

Heroji svakodnevnice

Ovo bi možda i bio happy end priče o Samiri, ali ne ispričati i priču o Tvrtku bi bilo pogrešno. Sasvim pogrešno.

Tvrko Vujić je završio novinarstvo na Sveučilištu u Miamiju; danas je jedan od najpoznatijih mađarskih novinara, ali i mnogo više od toga. Nakon što mu se život promijenio u jednom novinarskom zadatku, odlučio je putovati svijetom, učiti od drugih i bilježiti zanimljive ljudske sudbine.

Očeve riječi stalno ponavlja: „Ja sam neškolovan čovjek, ne pričam jezike, nemam diplome, ali ako ne bi bilo mene, niko ne bi imao toplote navečer u stanu – ni onaj doktor, ni odgajatelj.“

Taj momenat, koji mu je promijenio život, desio se 2000. godine kada je, skupa s ekipom, u mentalnoj bolnici pored Tatarstana, u Rusiji, pronašao zadnjeg ratnog zarobljenika iz Drugog svjetskoga rata. Zarobljenik Andraš Toma je također bio mađarskog porijekla, pa im je zajednički jezik omogućio da uspostave komunikaciju, a jezik empatije i zalaganja da ga Tvrtko naknadno identificira i pronađe njegovu porodicu, sestru i brata koji su pola stoljeća mislili da je Andraš ubijen u ratu. „U tom trenutku sam znao da je to puno više nego novinarstvo.“

Tvrtko u Černobilu

Svoja iskustva ovaj novinar, pisac i putnik dijeli u svojim knjigama, filmovima, ali i motivacijskim govorima koje održava po cijeloj planeti Zemlji. Kao izrazito mlad novinar-reporter, izvještavao je o ratu s prostora bivše Jugoslavije, za Mađarsku televiziju, ali i za BBC radio. Iza njega stoje Mađarska Pulitzerova „Spomen nagrada”, kao i „Hemingwayeva nagrada”.

Tvrtko kaže da pravi heroji nisu u holivudskim filmovima, ne zovu se supermeni ili betmeni. „Ja ih zovem ‘heroji svakodnevnice’ koji su uvijek tu uz nas, a to može biti liječnik, odgajatelj, otac… Svako mora naći samopouzdanje i onu snagu s kojom će ojačati nekog drugog.” Njegov otac je bio običan rudar, ali ono što je govorio za Tvrtka je do danas najmudrije što je ikad čuo. Očeve riječi stalno ponavlja: „Ja sam neškolovan čovjek, ne pričam jezike, nemam diplome, ali ako ne bi bilo mene, niko ne bi imao toplote navečer u stanu – ni onaj doktor, ni odgajatelj.“

Ne turista, već putnik

Naš sagovornik za sebe kaže da je putnik. Putnik svijeta. Turisti daju novac za iskustvo. Posjete mjesto i odu, bez ikakvog kontakta s lokalnim stanovništvom. S druge strane, putnici su tu da razgledaju stvari, ne da ih kupuju. Više su uključeni. Ostaju s lokalcima, druže se, trudeći se da upoznaju under the surface.

Nick Vujicic i Tvrko Vujić

„U BiH u Sarajevu, na Baščaršiji, imam prijatelja Kenana, koji mi je jednom posjetom napravio džezvu, čijem sam stvaranju svjedočio. Nakon što sam popio kafu, tačno sam znao da tom fildžanu ima pedesetak godina i osjetio sam svu historiju Bosne“, počinje nam Tvrtko kazivati o svojim vezama s BiH.

Ovaj mađarski novinar je i za vrijeme rata posjećivao našu zemlju, a kada je ženska bh. reprezentacija 1997. sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u košarci u Mađarskoj, Tvrtko je organizovao prijevoz BIH izbjeglicama – navijačima smještenim u Mađarskoj.

„Tada sam znao da vaša zemlja živi, jer ima svoju košarkašku ekipu. Živi i danas, što potvrđuju mnogi ambasadori BiH, npr. Edin Džeko ili Dino Merlin, a koji su bolji ambasadori od mnogih političara, jer povezuju tolike ljude, zanimanja, nacije i kulture“, zaključuje naš sagovornik kojem ja ponosno dodijeljujem titulu jednog od ambasadora naše zemlje, obzirom na njegovu ljubav i zalaganja.

Veze s Bosnom i Hercegovinom

Na pitanje šta nas to razdvaja, Tvrtko kroz smijeh odgovara: „Zemljopisna udaljenost i Hrvatska.“ Ali, šta nas spaja? „Najpoznatiji mađarski slikar Csontvary – Kosztka Tivadar je naslikao most na Neretvi. I to da Mađari znaju o vodopadu u Jajcu baš zbog njegove druge slike vodopada, a kada je uništen Stari most na Neretvi, mađarski stručnjaci i vojnici su izvadili prve dijelove ruševina. Dakle, Stari most danas stoji zahvaljujući i Mađarima. I zaista, uvijek je više onog što nas spaja, nego onog što nas razdvaja. I to je ono što mene dijeli od turiste – da ja uvijek i na jednu kavu, i na jednu džezvu i na jedan burek, gledam malo drugačije.“



Tvrtko skoro svake godine odlazi u Srebrenicu, o kojoj je snimio film i pisao u knjigama. Već je nekoliko puta učestvovao u Maršu mira, a prošle godine ju je posjetio u septembru. „Sam sam otišao tamo, jer nisam stigao na Marš. Ko je tamo, u Srebrenici, osjeća nešto drugo i ne vidi samo kamenje.”

Za BiH kaže da je jedna od najljepših zemalja svijeta. I da je, iako ima tri nacije, konfesije, tu upoznao samo dvije skupine – ne tri. Dobre i ‘nedobre’ ljude. Tako je i drugdje po svijetu, a Tvrtko s pravom može tvrditi da je dobar dio svijeta upoznao.

Usklađenost putovanja i života

„Moja je domovina tamo gdje smo zajedno i sami. Ako smo na Haitiju, onda je to i domovina moje djece. Prošle godine smo živjeli u Washingtonu, gdje su dječaci pohađali školu, ali kad smo bili na Haitiju pohađala bi ju tamo ili Šri Lanki ili gdje se nađu“, objašnjava Tvrtko čija djeca ne uče iz klasičnih udžbenika, već ‘iz iskustva‘.

Tvrtko tokom jednog od svojih nastupa

„Ne sakupljam luksuzna kola, satove, ali sva svoja materijalna sredstva trošim na iskustva. Ne samo da sam bogat, već jedan od najbogatijih ljudi na svijetu“, ističe ovaj filantrop, koji kućni budžet puni od svojih predavanja i tiraža prodanih knjiga. Isto tako, njegova putovanja su sponzorisana od raznih državnih i privatnih kompanija, stoga mu je posao ujedno i poklon. Ipak, kako kaže, nikad u životu nije kupio aviokartu u prvoj klasi, iako je plaćena. Vozi se turističkom klasom, a sav novac radije potroši na upoznavanje lokalne kulture, jela, pića…

Razgovor s Tvrtkom sam morala privesti kraju, zbog predstave koju je imao taj dan, iako je, priznajem, bilo teško prestati slušati nevjerovatne priče iz njegovih riznica.

„Danas imam predstavu za hiljadu ljudi. Izađem sam na binu, bez show elemenata, vatrometa, muzike. Ljudi koji dolaze, slušaju mene. Ali prije ili poslije moraju vidjeti da je to njihovo veče, s njihovim snovima, preprekama, njihovom pesimističnošću ili pozitivnošću. Smijete aplaudirati samo sebi i samo ako ćete izaći iz ove sale, a da u sebi osjećate da možete nešto napraviti”, rekao je Tvrtko Vujić za kraj.

Upravo se ja, dragi moji, nadam da ćete i nakon čitanja ovog članka, sklopiti vaše gadget uređaje, s osjećajem da možete nešto napraviti.


Sve fotografije ustupio Tvrtko Vujić.

Volimo pročitati vaše mišljenje...