Zanemarivo je htjenje, tebe čitaoče. Besmislena je želja da živiš gdje, kada, kako hoćeš. Jer ništa se promijenilo nije. Čovjek je uvijek isti, vozi kamion, ubija, raduje se ozdravljenju djeteta, voli, pije uz more, piše misli, nosi ruže, rađa djecu koja otkinutih nogu vise. Pa ko će pobijediti čovjeka? Ti nastavljaš za poslom, misleći o pročitanom, pognut pod bolom nepravde i posvećen radu. Svijet se promijenio nije, a bol neshvatljiva palestinska raste.
Rat, najosjetljivija tema naših prostora, počela je. U prostoriji, nalazili su se ljudi koji su ga proživjeli i osjetili na svojoj koži. S tom činjenicom u glavi, na svoja usta stavljam zamišljeni katanac, s čvrstom samozabranom da o tome pred njima progovorim ijednu riječ.
Da li je moguće biti sve što želiš? Da li su majčinstvo i studiranje još uvijek tabu tema kao i devedesetih?
„Ja sam onaj čovjek koji je vidio i ratove, genocide i Sjevernu Koreju. I mogu kazati da apsolutno nikakve probleme nemam i da se radujem čaši pitke vode.“
Među izbjeglicama su i djeca. Šta ćemo s njima? Da li i njih možemo označiti kao teroriste ili potencijalne teroriste i podignuti ograde koje kulturna Evropa diže kako u stvarnosti na svojim granicama, tako i u svojim glavama.
Kada uvidiš da su na suočavanje s pošlošću spremni oni koji se zapravo nemaju s čim suočiti, da su spremni posvetiti svoje vrijeme kako bi se društveni narativ pomjerio bar za ljestvicu gore, svjestan si da je došlo do ''guše''.
Razgovor sa Jasminkom Halilovićem, idejnim kreatorom projekta „War childhood“
Šta sve mlada osoba treba da zna o ratu, medijima, novinarima, čitanju, pisanju, životu u BiH i svijetu u supermegagigaekskluzivnom intervjuu za KAR!KE objašnjava Dragan Bursać.