„Razuman je čovjek davno otiš’o odavde“ – govore uvodni stihovi i refren pjesme Razuman čovjek sarajevskog repera Neymara. A prvi redovi prvog versa započinju pripovijedanje jedne univerzalne priče koja najbolje opisuje današnje stanje uma u Bosni i Hercegovini. Vers započinje ovako: „Ostale budale i ratni profiteri, ovdje možeš biti samo loš, gori, najgori, pa izaberi.“ Iako je od nastanka ove pjesme prošlo sedam godina, pa možda čak i više, ono što uočavamo nakon slušanja jeste da se u tom razmaku nije puno toga promijenilo, štaviše, stvari nerijetko postaju sve gorim i gorim.
Je li razum zaista davno već napustio ove prostore? Jesmo li izgubili smisao za pravdom i logikom? Iako bih najradije volio reći da nisu, sve oko mene što se dešava odgovara potvrdno. Dovoljno je proći gradom pješke od Čengić Vile do Baščaršije i primjeri će se sami pokazati.
Ja sam kriv što ti kršiš zakon!
Ovu će izjavu potkrijepiti jedna situacija u kojoj smo sudjelovali moj brat i ja. Desilo se to prije nekoliko dana tokom ranih poslijepodnevnih sati. Vraćali smo se iz šetnje i onako opušteno razmišljali šta bismo mogli praviti za ručak i slično. I tako smo, dok su se kišni oblaci udaljavali od nas, a iz zemlje udarala sparina, zbog crvenog svjetla stali na semaforu kod apoteke Delfin na Čengić Vili. Rijeka automobila se slijevala iz svih pravaca. I dok smo čekali da se semafor napokon smiluje i prebaci na zeleno, jedan je vozač zamislio da se već nekako popne na trotoar preko onih ulegnuća što imaju na svakom pješačkom prelazu za ljude u kolicima i bicikliste.
Tu smo međutim, na mjestu predviđenom za pješake, stajali brat i ja, ali gospodin u skupocjenom vozilu (Audi) bijaše namjerio da se popne na trotoar po svaku cijenu. Na to njegovo agresivno kršenje saobraćajnih pravila, moj brat se pobunio mahnuvši rukama u znak „hoćeš preko mene“. U tom je trenutku vozač izašao iz auta i namjerio se na brata želeći da ga bije jer je izrazio svoje nezadovoljstvo što dotični vozač Audija krši zakon. Situacija je brzo smirena i do tuče nije došlo, ali dok smo ostatak puta pješačili do kuće nisam mogao a da se ne zapitam dokle smo mi to kao društvo došli kada ti čovjek u sred bijela dana priđe s namjerom da te prebije, jer si izrazio nezadovoljstvo zbog njegovog očiglednog kršenja pravila. Ovo je samo jedan od primjera. Situacije poput ove dešavaju se svakog dana u svakom trenutku i ne samo s vozačima. Zar smo dospjeli do tog nivoa kada je razlika u društvenim nivoima toliko očigledna da je jedan određen nivo ljudi uvijek kriv i da ispašta i za svoje i za tuđe greške, prekršaje i postupke?
Bodlerovska strvina
Društvo je sistem, i to prije svega organski sistem. Kada je riječ o potonjim vrstama sistema, pa kakav god da je, ubaci klicu virusa u njega i s vremenom će taj sistem umrijeti. Takav je slučaj i s društvom, bilo kojim, ne samo kod nas. Prije koliko vremena i kada je kod nas virus ubačen, naravno, to ne mogu reći, ali mogu reći da je umro onog dana kada je ubijen Denis Mrnjavac. Ovog februara se navršilo deset godina od njegovog ubistva. I on i ja rođeni smo iste godine, i poput mnoge druge djece imali smo slično poslijeratno djetinjstvo. Moj je otac, kao i mnogi drugi očevi, poginuo na ratištu kako bi bratu i meni, i drugoj djeci, omogućio to djetinjstvo. I onda dođe neko i samo odluči da ti sve to oduzme.
Toga je dana, s Denisovim posljednjim izdahom, izdahnulo i naše društvo. Postalo je poput one strvine iz istoimene Bodlerove pjesme. Sada smo samo zajednica po kojoj „sunce je nemilice po truleži toj peklo“ i od ove sparine „zunzorile su muhe iznad utrobe gnjile, odakle crva čete sive, navirale su kao da gustom rijekom mile“. Neko će vjerovatno pomisliti da pretjerujem i da nije sve tako crno, ali koliko vam primjera treba, koliko leševa, slupanih automobila, nezaposlenih i nepravedno potčinjenih da prihvatimo tu sliku stvarnosti. U mojim očima posljednji stupanj raspadnuća ove naše strvine jeste situacija koja obavija slučaj ubistva Davida Dragičevića. Lukačeva tužba protiv njegovog oca, koji samo nastoji da iznese pravdu na vidjelo jer njegov sin bijaše mučki i surovo ubijen, samo je konačni okvir na slici naše divne stvarnosti.
Neymar je bio u pravu, razuman je čovjek, zaista, davno otišao odavde.
*Naslovna fotka preuzeta sa linka . Editovao Adnan Bajrović. Stihovi Kontra – Dobrodošao u predvorje.
