Kad se tokom ramazana vratimo na tvorničke postavke, Bajram dočekamo k‘o novi pravac u književnosti. Preporođeni, kao neka mini renesansa. Sve zasladimo – sloj dragih insana, bajramluka, sloj baklava, red kahve – red rodbinskih obilazaka, malo dove, pa agdom. Ništa bez #agde.
Sestra i ja smo maksuz došle kući za Bajram i, bez skromnosti, divan je osjećaj. Imati blagodat porodice i domaće kuhinje podsjeća na čudo iz 34. ulice, samo iz velikokladuške ulice, bez broja. U Veliku Kladušu volimo doći, ali svakim dolaskom osjetim manjak nečega. Rekla bih, vjere. I ne jarane vjere – pet vakata, misa nedjeljom i promo letaka Jehovinih svjedoka. Ne. Mislim na vjeru koja miriše kad vjetar zapuše gradom, mislim na svjetlo, a da nije ulična rasvjeta, i na ljude, kojih nema.
Iako Krajina nije poznata po nekretninama, ovdje je jako zaživio takav biznis. Ili je barem u pokušaju da zaživi, obzirom da – pogled lijevo, pogled desno – možemo pozvati različite brojeve s oglasnih ploča ‘kuća/zemlja/međa na prodaju’. Ovakvi natpisi mi ne bi toliko privukli pažnju da nisam išla trčati tri’es kilometara po Bihaću. Jest, veći je grad, ali to nije razlog što ne trčah u svom gradu.
Prvu bajramsku noć zvala sam policiju da prijavim tuču iza jednog kafića. Tipkam broj i pritišćem ‘zeleno’, a obzirom da se gospodin policajac javio s ‘halo’, morala sam preupitati da li je policijska stanica. Iskomunicirali smo se, ali sumnjam da je iko intervenisao. Nejse, kasnije te noći se desilo ubistvo u blizini ulice gdje živim.
Napisah da ljudi nema, svi nešto odlaze. Trenutno je situacija da nam ljudi dolaze. Migranti se, kojima je Bosna usputna stanica, zadržavaju u V. Kladuši, obzirom da im hrvatska granica velikodušno zatvara granice. Ali fazon je da su macho tukači bili migranti, ali i ubojica i ubijeni. Svakodnevno neka tuča, neko klanje. Naravno, navedeno nije nepoznanica u Krajini. Ovo je tradicionalna navika bratsko-rodbinsko-komšijskih odnosa, posebno u slučaju nesporazuma međe, dunuma zemlje, babo-Alija relacije, udavanja za familiji nepodobne i slično.
Ipak, pojava se proširila po centru i zabačenim dijelovima grada, kuda bih sama morala trčati, tako da sam se odlučila za Bihać. Taman da vidim Unu i obojim kilometre novim putevima. I tako sam za vrijeme trosatnog letanja, uočila natpise o prodaji. Valjda i ‘našim’ ljudima nedostaje te vjere. Mada, čisto sumnjam da će ju naći negdje tamo vani. Vjera se jedino pronalazi unutra. Svoj na svom. Ali ne mislim na Kladušu ili Bosnu. Iako, ukoliko ćemo gledati i teritorijalno traženje vjere vani, isto sumnjam u pronalazak.
Na prvo bajramsko jutro, punih stomaka, vraćamo se iz majčinog (tatina mama) sela, kad nam auto zaustavljaju uplakana žena i muškarac s bebom u naramku. Izbjeglice iz Sirije koji su tri dana handrljali po planinama i cestama, čekajući navodni taksi za Hrvatsku, da bi shvatili da neće doći. Žena do mene drhti i plače, a malo potom i njen suprug, skrivajući se. Želudac mi se okreće, dok mi pun stomak zapeče savjest. Jedino se jednogodišnje dijete smiješi, pokazujući svoja dva prednja zubića.
Yaseen i Hala su mladi bračni par iz Sirije, koji je prekinuo školovanje kako bi izbjegli, obzirom da svi muškarci od 19 do 42 godine moraju odslužiti vojni rok. Svi znamo šta podrazumijeva ovaj vojni rok. Tri dana su po kiši hodali s bebom i niko im nije pomogao.
Fakat, nedostaje vjere, ali nećete je naći vani. Jer vanjština je svugdje, ista. I u Siriji i u Njemačkoj, kod Trampa ili u Hrvatskoj. Uvijek mislimo da je negdje ‘tamo, tamo daleko’ neko veće dobro, koje nas čeka. Neka vjera koja se servira. Neka ljudskost koja živi.
No, nije, mili čovječe. Vjera se jedino pronalazi unutra. Baš svoj na svom. U prekući svojoj. U kući svojoj. U komadiću duše. Na međi srca. I džaba, ako to ne pronađeš. Tad ti je bajram samo riječ (u prijevodu – praznik). A znate li šta je praznik? Praznik je kad osjetiš vjeru s povjetarcem u svom gradu. Kad ti svijetli, ali ne ulična rasvjeta. I kad ima, ljudi.
Džaba i kalendar i jedva dogovoreni datumi Rijaseta, kad smo dočekali da me čovjek pita koji je dan ramazana, a ja mu moram odgovoriti da je prvi dan bajrama. Vanjština je svugdje ista, vanjska. Plodovi mogu nići jedino u bašti koja ti je ispred kuće i koju nikako ne možeš ignorisati. Jerbo, znaš da ti je to hrana za zimu, da imaš šlauf odmah pored, da si dužan da čuvaš svoje.
I tako gledam kako je svijet dočekao Bajram. Sloj dragih insana, bajramluka, sloj baklava, red kahve – red rodbinskih obilazaka, međusobno halaljenje i prihvatanje izvinjenja.
Ali ko će prihvatiti izvinjenja koja nikad doći neće? Ko se ubija za Bajram? Ko se kolje oko međe? Ko zatvara granice? Ko se otima oko nafte? Ko jede pare? Ko je fašista? Ko je izbjeglica, a ko migrant? Kome opet kasni plaća? Ko uči njemački? Ko uopšte uči? Ko se ne izvinjava kad pogriješi? Ko zalijeva svoju baštu? Ko zna kad je bajram? Da ne fali agde?
Kakvi smo i kako smo dočekali Bajram?
*Naslovna fotografija preuzeta sa linka.
