Amina Alihodžić: Stihija besmisla

„Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže nego ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklinjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka…“ – Ivo Andrić

Piše: Amina Alihodžić

Umjesto da spavam i „punim baterije“ jer sutra ujutro imam testiranje u firmi u kojoj radim, ja ležim u krevetu očiju uperenih u plafon i budnih misli. Mozak obično ne želi da nas služi u momentima kada treba, kao sada, kada treba da se utiša i spava. Je li u pitanju kofein, kiša koja pada i glasno udara po olucima zgrade, nervoza ili moje nikad budnije misli koje nemaju apsolutno nikakve veze sa sutrašnjim obavezama.

Ko nam šalje misli u glavu? Kako dolaze? Odakle? Je li u pitanju Božija odredba, anatomija ljudskog tijela ili psihologija? Ne znam, ali znam da dok čitav svijet spava, ja razmišljam o društvu u kojem živimo, i u kojem nam valja odgajati djecu. Crna hronika i ružne vijesti me uvijek nekako pronađu, iako odavno ne želim gledati vijesti i čitati bilo šta što remeti moj mir.

Razmišljam o tome koliko je danas teško biti običan čovjek. Jednostavan. Neopterećen. Iskren. Prostodušan. Dobar. Koliki je to izazov. Biti roditelj, prijatelj, partner, sin, kćerka, komšija, radni kolega. U eri perfekcionizma i eksponencijalnog prezasićenja u svakoj sferi našeg života i eri društvenih mreža.

Zapad je sa sobom donio tehnološki razvoj apsolutno svakog aspekta našeg života, Artificial Intelligence, ali živjeti u dobu „pametnog“ života na dugme nikad nije bilo teže. Previše tereta nosimo za obične smrtnike s rokom trajanja. Previše smo zadaće sami sebi zadali. Izgubili smo nit koja nas veže za bit našeg postojanja, duhovnost, realnost, bliskost, poštovanje, osjećaj za ljudska srca i duše, lahko ih izgubimo i prevaziđemo kao da svajpamo profile na društvenim mrežama. Next. Next. I tako 7000 puta. Da li i mi postepeno postajemo umjetno inteligentni?

Gubimo ljudskost, gubimo smjer, gubimo fokus, on je na pogrešnim stvarima… Crna hronika je alarm. Djecu odgajaju telefoni, TikTok, YouTube, aplikacije, igrice… više nego roditelji. Šta će da se dogodi s njima? Ko će oni postati? Koga će oni da odgajaju i kako? Za prevenciju je kasno, ali za reakciju nije. Internet je naša svakodnevica, dio našeg života i sjajna stvar kada se koristi za prave stvari i ne obuhvata 24/7 naših života.

Djeca su naša budućnost – koliko god to zvučalo kao floskula, zaista je tako. Biti prisutan u sadašnjem trenutku s tom prelijepom budućnosti svojih gena. Ko ima preči od njih? Nikakva smart aplikacija ne može zamijeniti roditelja i njegove odgojne metode i uticaj na kompletan život njegovog djeteta. Prečesto zaboravljamo koliku odgovornost imamo prema tom djetetu, ali i društvu u koje ćemo ga sutra poslati, da olakša ili oteža kompletnoj zajednici.

Možda se trebamo okrenuti životu, ali onom pravom, istinskom, iza izloga. Tamo je obično malo tamnije nego u carstvu lažnih neonskih svjetala, ali je makar stvarno, makar je vrijedno pronalaska prekidača ili dizanja roletni s prozora. Vrijedno je pogleda kroz prozor na svijet, pravi, u svoj punoći i postojanju. Vrijedno je učenja o životu sa svrhom, jer svrha nije bilo kakav uspjeh na internetu. Svrha je biti čovjek. Biti mentalno zdrav. Nikakva Siri ili Alexa ne mogu zamijeniti odgovor psihologa ili osobe od povjerenja, pa ko god ona bila. Svako može da sasluša, ali je važan onaj ko razumije. Problem današnjeg društva je i površnost u razumijevanju drugih, odnosno nerazumijevanju. Kada bismo razumjeli prvo sebe, onda bismo mogli da razumijemo svoju djecu, ali i društvo u cjelini.

I treba pustiti demagogiju sada, ideologiju, ne tražiti krivca u društvu već u sebi, jer mi smo društvo u malom. Od nas sve počinje.

„Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovno sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije, ali je važan za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.“ – Ivo Andrić

Najčitaniji tekstovi

Kako do boljeg sutra? Saznajmo uz PROI!
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Zašto su uopšte rođeni da bi čitav život bili kažnjavani za odluku koju nisu ni donijeli već samo prihvatili?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Velika pitanja – velika anksioznost
Od Tjuringa do generativne AI: Veštačka inteligencija – apokalipsa ili revolucija?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
More Stories
Prilika za mlade koji žele ostati u BiH i boriti se za promjene u društvu