Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju

Na koji način je gej mladić iz Bosne i Hercegovine povezao Netflixovu seriju Heartstopper sa svojim ličnim iskustvom odrastanja?

Ne razmišljam više o tome kako pišem. Okrenuo sam se pogledu na mjesta s kojih pišem. Na mjesta s kojih govorim i na ona s kojih sam (iz)govoren. Topološki gledano, ta mjesta dodiruju moj vlastiti rascjep: bića, jezika, D/drugog. To su mjesta sopstvenog nedostatka, manjka, ne-cijelog, kastracije, traume. Kako kaže Ruth Brenner u seriji „Russian Dol“: „Trauma is a topographical map written on the child and it takes a lifetime to read.“ Možda bih dodao da je trauma manje topografska, a više topološka, prostorna jer je određena time kakav odnos zauzimamo prema traumatskom, kako ga doživljavamo, i kako o tom traumatskom govorimo sebi i drugima. Topografski bi uključivao specifične karakteristike traumatskog koje su univerzalne površinske rane slične za sve. Ipak, u početku bješe riječ: jedna, singularna. No, nisam želio mnogo o toj seriji, već jednoj drugoj koja mi je pomogla da nakon gledanja i snažnog emotivnog iskustva koji je uslijedio nakon toga, dodirnem ona mjesta koja bih mogao nazvati pogled iz traume. S mjesta traume.

Na taj pogled potaklo me je gledanje nove Netflixove serije „Heartstopper“

Iako definisana kao tinejdžerska drama, ona se može čitati i gledati kao historija odrastanja mlade osobe u čijem središtu je seksualnost, kvalitet porodičnog savezništva, prijateljstvo, šira društvena zajednica (vršnjačka i školska grupa, socijalna sredina) i njen odnos prema pojedincu koji odstupa od njenih standarda, popularno nazvanih kao heteronormativni standardi. Ali hajde da se izmjestimo i van mjesta NVO agende i politički korektnog jezika kojeg bi Lakan, sigurno, nazvao još jednim ortopedskim pomagalom u iluzijama reparacije društvenih veza. Refleksija heteronormativnog standarda, ta Prokrustova postelja, na odbačenog pojedinca ima vrlo jasne efekte: on je izopšten, izolovan, loš, nikada dovoljno dobar.

On nema pravo na sreću, postojanje, djetinjstvo. Nema pravo na pripadanje. Oduzima mu se pravo i na emocije, pobunu, govor, tjelesni izražaj, bilo da je buntovan, previše feminiziran, s izricanjem doživotne presude na četiri zida. Metafora četiri zida postaje opšte mjesto, gubi svoju subverzivnost čak i kada cilja na razbijanje tih zidova. Čini mi se prikladnija metafora azila. To je mjesto dovoljno čvrstih granica i zidova koji će čuvati od prodora zazorne seksualnosti koja je izgubila označitelje normalnog, bar iz ugla većine. Čuvati, ali i obuzdavati, po potrebi liječiti, tretirati i osuditi na beskonačno izgnanstvo.

Krug od mjesta junaka u seriji do vlastitog iskustva

Nemam namjeru govoriti o  nekakvoj analizi radnje ili pak likova, ali da bih napravio krug s mjesta junaka i antijunaka do mjesta sopstvene priče, poslužiću se vrlo jednostavnim opisom: dva srednjoškolca između kojih je jedna godina razlike kalendarskog uzrasta, ali i razlika (ne)uspješne adaptiranosti na školske vršnjake (jedan je sportista, a drugi umjetnik), te ona mnogo bitnija koja se tiče unutrašnje adaptiranosti: jedan o sebi govori i misli kao o gej osobi, drugi prešućuje čime mu i nestaje mogućnost otkrivanja. Iako je radnja smještena u Velikoj Britaniji 2022. godine, oni nisu pošteđeni od strane svojih vršnjaka kada je u pitanju nasilje.

Dobro, zbog čega sam danima osjećao prekomjernost anksioznosti, tuge, žalovanja, pa i zavisti nakon gledanja?

To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.

Ta prazna mjesta nemogućnosti Ljubavi nosimo u sebi kao težinu zbog nepodnošljive nemogućnosti lakoće postojanja

Drugo prazno mjesto, tik do onog prvog, napravio sam sam. Kako? Napuštanjem, istina nakon dugogodišnje psihoterapije, pogleda i govora onih d/Drugih u odnosu na mene. Odbacivanjem nametnutih označavanja bilo da su to bile pogrdne riječi ili pogledi ili stisnute pesnice (svi su značili jedno i s istom porukom za mene!). Koliko god mislili da bi svako želio da zaboravi sve ružne riječi i gestove koje je doživio, ipak, taj zaborav nosi težinu zbog toga što iščezava sav smisao i sudbina koja nam je bila namijenjena: izopštavanje, zaziranje, nedovoljna dobrota, azil, četiri zida, izopačenost. Doći do nule, doduše, bez negativnog predznaka. Početi ispočetka. Dvije praznine i jedan početak. Topologija zaista ima smisla.

A.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Mentalno zdravlje pripadnika LGBTIQ+ zajednice: izazovi i teškoće