Moja kultura: Razgovor s glumicom Fatimom Kazazić

Prije nekoliko sedmica imao sam priliku gledati ispitnu predstavu „Svjetlo i tama“, adaptaciju istoimene priče Daria Džamonje, na Otvorenoj sceni Obala. Predstava je izvedena kroz teatar sjena, i ono što je impresionoralo, kako mene tako i ostatak publike, su glumac i glumica koji su utjelovili karaktere. Nakon što je igra sjena na pozornici završila, shvatio sam da ovo nije prva uloga u kojoj sam imao priliku vidjeti mladu glumicu Fatimu Kazazić. Sjetio sam se njenih sjajnih izvedbi u predstavama „Hasanaginica“ i „Ana Karenjina“, te da sam imao priliku gledati je za vrijeme Sarajevo Film Festivala u jednom od filmova mladih redatelja koji počinju svoje karijere. Upravo iz tog razloga, smatrao sam da je veoma bitno ispričati njenu priču u magazinu Karike. Ovo je intervju s mladom glumicom koju ćemo kroz nekoliko godina zasigurno gledati u ansamblu nekog od Sarajevskih (ili Mostarskih) teatara.

Tvoj prvi nastup, bio je u Mostarskom teatru mladih (MTM)? Sada si tu, u Sarajevu, na Akademiji. Da li nam možeš ispričati put“ koji si prešla u svom razvoju kao glumica?

Prvi put sam nastupala u vrtiću, ali moj talenat za glumom otkrila sam u srednjoj školi, kada sam postala članica Mostarskog Teatra Mladih. MTM je bila jako lijepa i draga skupina ljudi. Bavili smo se glumom onako kako smo to najbolje znali u tom trenutku. Nakon nekog vremena, prirodno je bilo da se u meni probudi želja da upišem akademiju.

Htjela sam samo upisati Akademiju, nisam razmišljala o tome da stvarno i hoću. Kada sam vidjela svoje ime na spisku primljenih, uopće se nisam radovala, nisam ni plakala, bila sam zbunjena. Razmišljala sam o tome kako trebam  da se osamostalim, odvojim od roditelja i braće i  nisam bila sigurna da sam spremna za taj korak. Vjerujem da čovjek nikada ne može biti spreman na velike promjene, pa sam se  samo prepustila i krenula u nepoznato. Nisam mogla ni sanjati koliko divan, ali i težak period slijedi. Sada, na četvrtoj godini, osjećam se kao dio jedne velike porodice, s devetero braće i sestara.

Od svih projekata na kojima si radila, da li možeš da izdvojiš neke koji su tebi bili posebno bitni?

Mogu da izdvojim ispitne predstave moje klase koji su bili bitni, prvenstveno, zbog naših glumačkih procesa kao i činjenice da je to nešto naše. Mi imamo posebne osjećaje prema komadima koje igramo, to je nešto što smo mi, zajedno s profesorom i asistentom, napravili i stvorili. Svaki put kada igramo, za nas je to posebna noć.  Sretni smo da naša tri ispita igraju na redovnom repertoaru Otvorene scene Obala: „Hasanaginca“, „Pijani“ i „Ana Karenjina“.

Moram da izdvojim i kratki film „Two“, u kojem igramo Iva Šimić i ja, u režiji Sare Ristić, studentice režije. Taj film mi je posebno drag jer smo nas tri zajedno radile na njemu.

Da li mi možeš objasniti kako se odabiru predstave na Otvorenoj sceni Obala? Da li je cilj svakom studentu režije i glume dati priliku da prezentiraju svoje radove ili…

Predstave koje se nalaze na repertoaru Obale su ispitni radovi studenata. U odnosu na oblast koju izučavamo i kojom se bavimo u datom semestru, biramo dramski tekst i radimo na njemu. Na kraju semestra sve godine imaju ispite, i oni ispiti koji su dobri, koji mogu stajati kao jedna cjelina, tj. kao predstava, igraju na repertoaru Otvorene scene.

Mislim da na Obali najviše profitiramo mi, studenti glume. Za nas Obala predstavlja odličan vid prakse, jer imamo priliku igrati jedan komad nekoliko puta, pred različitom publikom. Mislim da je to jako važno iskustvo koje stječemo za vrijeme Akademije a koje će nam nužno trebati po završetku iste.

Kako si već spomenula i film, primijetio sam da imaš IMDB profil?

Film „The life of flowers“, Jimmya Bontatibusa, je krivac za moj IMBD profil. To je bio prvi, igrani, dugometražni film u kojem igram. Igram jednu od četiri drugarice glavne junakinje. Premijera filma je bila na Sarajevo Film Festivalu prošle godine.

Da li si uvijek zadovoljna ulogama koje ti budu dodijeljene? Da li bi se nekada zamijenila s kolegama/icama redateljima? Da li bi voljela ispričati neku svoju priču?

Do sada sam imala sreću da igram uloge koje sam i željela. Naravno da bih voljela zamijeniti se s redateljima, imam mnogo priča za ispričati. Vjerovatno bih pričala ljubavnu priču mlade djevojke, čije ime i prezime nosim. Možda nekada u budućnosti, ko zna…
Pored glume, iskazala si ogroman talenat za ples. Otkud pak to? Kako se uklapa u cijelu priču o glumi? Imali smo priliku vidjeti tango, balet, da li poznaješ još neke plesove?

Recimo da sam prvo proplesala pa prohodala. Plešem oduvijek, prosto, to mi je u venama. Samo slušam muziku, a tijelo odgovara. Vjerujem da sam talenat za ples naslijedila od mame, ona je instruktorica latinoameričkih plesova, tako da sam išla na mamine časove. Tu sam naučila engleski i bečki valcer, cha-cha-cha, jive, sambu, rumbu… Poslije sam se upisala i na folklor, gdje sam učila etno plesove raznih država širom svijeta.   

S baletom sam se prvi put susrela na Akademiji. Ne možete ni zamisliti koliko boli stoji iza elegantnih i naizgled, laganih pokreta, ali sreća je neopisiva kada ih savladate. Pored baleta, na akademiji učimo polonezu, pavanu, jazz balet, tango, moderni i savremeni ples.

Najviše uživam kad plešem salsu, bachatu ili kizombu. Naučila sam ih tako što sam u jednom klubu, ponedjeljkom kada je latino night, gledala druge parove kako plešu. U početku sam bila očarana njihovim umijećem, i mislila sam da nikada neću moći naučiti tako dobro plesati, ali uz malo vježbe s prijateljima, postala sam jedna od tih koje očaravaju. Voljela bih učiti breakdance, nisam nikada imala priliku da probam.  

Kroz koju godinu, završit ćeš Akademiju. Šta poslije? Šta ti je više želja, film ili pozorište? Da li se možeš vidjeti kao članica ansambla nekog teatra i kojeg? Ili bi radije unaprjeđivala svoju karijeru u filmovima i serijama, možda negdje van granica domovine?

Trenutno radim na svojoj diplomskoj predstavi. Moja želja je da ispit (premijera) bude u Mostaru, u Narodnom pozorištu.  Ne volim ništa planirati, jer „sutra“ je uvijek u magli, samo ću se truditi da ostvarim svoju želju.

Nemam mnogo iskustva na filmu da bih mogla ocijeniti šta bih više voljela. Želim i film i pozorište, s tim da sam u pozorištu rahatnija.  

Sebe vidim u Sarajevu i Mostaru, pa tako i maštam o pozorištima koja su u tim gradovima. Svaki ansambl ima svoje prednosti i mane; za početak voljela bih da budem dio nekog od njih.

Recimo da sada pišemo tvoju biografiju, pored gore navedenog šta bismo još uvrstili u nju?

Pored svih predstava i projekata koje sam radila, svakako da bih spomenula da me jako zanima rad s djecom u edukativnom i pedagoškom smislu. Imala sam priliku, još prije Akademije, da radim s djecom predškolskog uzrasta.

Tokom studiranja, bila sam pomoćna trenerica gimnastike najmlađoj ekipi. Tu je bilo djece koja su tek prohodala, neki nisu znali još ni da pričaju. Za rad s najmlađima trebalo mi je mnogo strpljenja i živaca, posebno kada su djeca nesvjesno bila bezobrazna, ili kada bi lošim stvarima privlačili pažnju na sebe. Uspješno sam vodila treninge i bilo mi je jako teško kada sam se, zbog obaveza na Akademiji, morala rastati s djecom. Znam da sam dobro radila svoj posao kada mi ta ista djeca na ulici mašu s osmjehom, a njihovi roditelji pitaju kada ću se vratiti na treninge.

Za kraj, čujem da radiš i na nekim novim projektima, vjerujem da je sve još u nekoj ranoj fazi, ali da li barem nešto malo o tome svemu možeš da nam kažeš?

Trenutno radim na nekoliko projekata i mislim da na lijepa vrata ulazim u profesionalni svijet glume. Kao što sam već spomenula, radim na svojoj diplomskoj predstavi, igram i u diplomskoj predstavi mog kolege i dragog prijatelja Nedima. Svi s klase, nas deset, jako smo uzbuđeni kada je u pitanju rad na diplomskoj predstavi, i tu smo jedni za druge maksimalno.

Nas, par studenata s Akademije, u suradnji s profesoricon Armom Tanović, počeli smo raditi glumačke radionice s djecom iz dječjeg doma Bjelave. Želimo se družiti, zabaviti i napraviti prezentaciju glumačke radionice u vidu predstave.

Dobila sam i prvi profesionalni angažman u predstavi koja je u pripremi, ali o tome ne smijem ništa otkrivati, osim da će, možda, biti cvrkutavo.

Volimo pročitati vaše mišljenje...

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Sara Vojičić: Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Mostovi društva
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama
Kako je propao rok, kako smo zavoljeli turbo-folk (II): Ne može nam niko ništa
Kad muž udari, žena ćuti – brak kao institucija trpljenja i traume
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
More Stories
Master studiji: Idealna prilika za upoznavanje novih kultura i sticanje znanja