Meris Muhović: Dešavalo se do prije pola godine, godinu, da brata zovem treneru

Intervju s mladim karatistom Merisom Muhovićem, najboljim sportistom BiH u prošloj godini, definitivno je jedan od najizazovnijih koje sam radila. Više razloga je što to tvrdim, ali primarni je taj što sam sve do ovog razgovora mislila da ne postoji neko ko može pričati koliko i ja.

Postoji predrasuda da su intervjui sa sportistima dosadni. S Merisom to ni sekunde nije bio slučaj. Karakterišu ga jak smisao za humor, ozbiljnost kad treba i usredotočenost na svako pitanje. O njegovim sportskim vještinama rezultati govore dovoljno, ali nas je na treningu kojeg smo posjetili ipak ostavio bez teksta. Pošto sam izigravala pokusnog kunića, u žaru borbe me uspio i “zakačiti”. Taj video ne možemo objaviti zbog zaštite vlastitog digniteta, ali na šarm mu je oprošteno. Potrudila sam se i sama da mu zadam neki udarac, ali džaba. Meris je ipak viceprvak Europe u ovom novom olimpijskom sportu. No, dosta sa pohvalama, pređimo na stvar. U videu ispod možete vidjeti kratke isječke sa snimanja, a u nastavku vam donosimo intervju u kojem smo saznali više o ovom perspektivnom sportisti.

Za početak predstavi se čitateljkama i čitateljima Karika…

Zovem se Meris Muhović. Rođen sam u Sarajevu 13. januara 1992. godine, neposredno prije rata. Sportom se bavim bukvalno od prvih školskih dana,  prvog pokušaja da se socijalizujem. Od vrtića sam počeo sa nekom univerzalnom školom sporta, sa skijanjem, košarkom, a  karate sam tek sa 10 godina počeo trenirati. Svi u porodici su mi sportisti, od oca koji je bio reprezentativac Jugoslavije u boksu, majka je također bila atletičarka, stariji burazer jedan košarkaš, drugi karatista i seka mi je igrala odbojku. Tako da sam iz jedne sportske porodice i tako sam vrlo mlad krenuo trenirati sport. Završio sam Četvrtu gimnaziju na Ilidži, a potom upisao Fakultet sporta i tjelesnog odgoja gdje sam završio opšti smjer, odnosno za profesora sporta. Trenutno sam na magistarskom studiju.

Zašto si se odlučio baviti baš karateom?

Karateom sam se odlučio baviti po uzoru na mog starijeg brata Denisa koji je najtrofejniji karatista prije mene svih vremena u Bosni i Hercegovini. On je prvi iz naše države koji je uspio osvojiti Evropsko zlato u Talinu 2002. godine i upravo te godine sam počeo trenirati. Imao sam punih 10 godina. On mi je bio neki uzor i htio sam krenuti njegovim stopama. Fasciniralo me to što je on kroz taj sport obišao cijeli svijet. Ja sam se kasno počeo baviti karateom, malo sam zakasnio sa tim, ali upravo to prethodno bavljenje sportom mi je pomoglo da pronađem taj neki svoj budući put.

Koliko si imao odricanja i kako je sport uticao na tvoj način života?

Na početku dok smo bili klinci, to nije bilo neko odricanje. Kasnije kroz srednju školu, kao perspektivni sportista i prvak Balkana sam dobio dozvolu od Ministarstva da mogu izostajati jedan period u školi, što mi je dosta pomoglo. Kasnije kroz fakultet i kad je počelo svo to malo ozbiljnije izlaženje mojih vršnjaka, zabavljanje i te stvari, nije da sam ja bio non stop na treningu i kući, sve sam ja to prošao, ali ono…

Ne može alkohol i sport?

Nema šanse, ako nisi fudbaler.  Ako si fudbaler, može. Neku noć me policajac zaustavi i pita jesi li pio? Rekoh daleko bilo, ja sam sportista. Pita me čime se baviš. Karateom. Eh, da si fudbaler, odmah bi te poslao da pušeš. Vjerovatno da je imao nekog iskustva sa tim fudbalerima.

Dosta sam se odricao. Svi moji vršnjaci su na nekim zabavama, uživaju, glupiraju se, odaju se nekim porocima, a ja sam jedan mjesec u Las Vegasu, drugi mjesec u Dubaiu, treći mjesec ne znam ni gdje. Ali mislim da je to silno odricanje tolike godine urodilo plodom.

Meris Muhović, najbolji bh. sportista u 2016. godini

U 2016. godini proglašen si sportistom godine? Kakav je osjećaj biti jedan od najboljih?

Bilo mi je drago u jednu ruku, a u drugu ruku bio sam jako tužan. Iako sam napravio velike rezultate u toj godini, bio  sam viceprvak Evrope i prvak Svjetskog kupa. Bilo mi je žao što drugi sportisti nisu bili tu godinu, bukvalno su stagnirali. Mislim na naše vrhunske sportiste u pojedinačnim sportovima, na mog druga i prijatelja Džumhura, na Amela Tuku. Žao mi je što oni nisu bili tu, što nisi ušli u taj izbor.

Poznato je da naša država i ne ulaže mnogo u sportske aktivnosti? Koliko se ulaže u karate kao sport u Bosni i Hercegovini?

Dok god se gleda kako će ko sebi u džep staviti, kako će ko sebi egzistenciju obezbijediti, ne neku skromnu, nego da budu begovi, teško da će se išta ulagati  u ovoj državi i mi moramo s tim živjeti. A generalno što se tiče sporta, u sport se ulaže. Naravno ni blizu ne koliko u susjednim državama, naročito u karateu je to veliki problem zadnjih par godina. Od smjena cjelokupnog vodstva Saveza, do spajanja Saveza, dosta nekih stvari. A onda tu dolaze ljudi koji nisu stručni u sport, a dolaze zbog pozicija. Dobijaju određene poticaje, koje naravno neće iskoristiti na sportiste, koji su najveći ambasadori u toj priči, ali će iskoristiti za svoje lične interese. Ja se nisam nikada bavio politikom, nisam ulazio u te uže krugove, u neko razmatranje šta, gdje, kako. Ja sam veoma zadovoljan pogotovo sa našim klubom. Nas desetak vodimo klub, koji ima  preko 400 članova. Klub je jako situiran finansijski, tehnički, mogu slobodno reći da je to najjači klub na Balkanu, a možda i šire. Radimo dobar posao i nikad nisam morao razmišljati da li ću otići na neko takmičenje, što se dešavalo sa određenim takmičarima.

Šta se dešava sa djecom koja imaju mogući potencijal, a nemaju dovoljno finansijskih sredstava za treninge?

U svojoj grupi imam nekoliko situacija, gdje je desetak djece, oslobođeno članarine. Vazda se može iznaći situacija, samo je bitno da ta djeca budu tu, da treniraju i da budu odlučni u tome. A to što su slabije finansijski situirani, to ćemo regulisati.

Da li se ikada desila situacija da si rekao, nije ovo za mene, ne želim se više baviti time?

Kada sam počeo da se takmičim 2003. godine, godinu dana treniranja, otišao sam na prvo takmičenje i odmah osvojio medalju. Nakon toga, dvije tri godine nisam znao borbe izgubiti. Bio sam zaljubljen u taj sport i radio sam previše. Kao klinac sam radio individualno, što je jako specifično. Brat mi je bio trener, nikada nisam imao privilegije kao njegov brat. Sve sam morao duplo više raditi, kako bi opravdao povjerenje. Bilo je nezgodno, pošto sam bio jako razmažen. Kada sam došao da treniram, mir je tišina, muha se ne čuje. Ja se popenjem na ripstol. To je kratko trajalo, brzo sam se socijalizovao i stopio sa ostatkom grupe. I onda se dešavalo do prije nekih pola godine, godinu, da brata zovem treneru. Kući sjednemo na večeru, a ja ono treneru. Stvarno je bila ta neka profesionalna konekcija.

Je li zahtjevan posao biti jedan od najuspješnijih sportista u karateu?

Nije, ja volim to da radim. Svaki dan živim sport. Jednostavno to je moj život, ne bih mogao zamisliti dan bez sporta. Ako nije to karate, onda sam na treningu kondicije. Ako ne radim ni jedno ni drugo ni treće, onda sam na basketu, fudbalu, u ribolovu ili na raftingu. Preaktivan sam i živim dvjesto na sat.

Jesi li se susretao sa situacijama gdje si morao iskoristiti svoje sposobnosti i magična umijeća?

Nisam se susretao sa tim. Mali je ovo grad, u njemu sve se zna. Nije bilo toliko hrabrih ljudi koji su me napadali.  (smijeh) Šalim se… Dok smo mlađi bili, normalno da je bilo belaja, da provjere kakav sam karatista. Bilo je dosta situacija, ali u zadnje tri, četiri godine, stvarno nije bilo. Niti dolazim u slične situacije, da bi se moglo šta desiti.

Meris u društvu Adnana Maljevića, magistra kineziologije i trenera za snagu i kondiciju

Prepoznaju li te ljudi na ulici?

Prepoznaju. Ne toliko, koliko iz sporta. Stvarno dosta ljudi me poznaje u Sarajevu.

Imaš li želju preseliti se odavde?

Ne. Nemam želju. Ovdje mi je bukvalno savršeno. Malo gdje se u svijetu živi kao što se živi u balkanskim državama. Pogotovo u Bosni. Uzmem prijatelje koji žive u Americi, nevezano za sport, rade bukvalno za sutradan, nedelju da odmore. Da odu negdje, da prošetaju. Non stop je rad, rad,rad. Dok recimo ja ovdje radim 15 sati mjesečno kao trener i vodim svoje grupe. I živim super.

Jesu li se ljudi promijenili prema tebi kako si postao istaknutiji u odnosu na prije?

Da se nešto može vidjeti ne, ali znaš kako kažu – ovdje ti sve mogu oprostiti osim uspjeha. Okružen sam pozitivnim ljudima. Većinom su ljudi koji su u sportu, koji su mi dugo  dugo godina prijatelji. Mislim da se svi oni raduju zato što se sve ovo dešava u mom životu. I hvala Bogu da je tako.

Za kraj, koja je poruka za čitateljke i čitatelje Omladinskog magazina Karike?

Mogu im poručiti da budu aktivni, da se bave sportom, da budu zdravi, jer kako kažu u zdravom tijelu, zdrav je duh. I to je sto posto tako, ljudi koji se bave sportom, zdravo razmišljaju, imaju zdrave vidike u životu, ne gledaju kako će prevariti, ukrasti. Gledaju kako će poboljšati sebe, život oko sebe i to je u milion primjera koje sam vidio. Mislim da je to prava priča.

Comments are closed here.