Vanja Šunjić i Arman Fatić: “Srce je u obliku trougla” i “Sarajevski san” su nove lektire naše generacije

Današnji dan, 25. 05., je u periodu Jugoslavije itekako bio značajan zbog proslave Dana mladosti. Danas smo oživjeli značaj ovog datuma jer imamo priliku da vam predstavimo prva autorska djela Vanje Šunjić, članice Upravnog odbora naše Omladinske novinske asocijacije u BiH i Armana Fatića, nekadašnjeg člana redakcije našeg Omladinskog magazina „Karike“.

U svojim knjigama nam donose priče o običnim ljudima kojima smo okruženi i u kojima prepoznajemo sebe, o svijetu i (toksičnim) odnosima u kojima se nalazimo, donose nam gorku istinu koju često ne želimo i ne možemo izgovoriti naglas i time nam ostavljaju prostor za preispitivanje, istraživanje, razmišljanje…

  1. Voljela bih da mi predstavite jedno drugo. Ko su Vanja i Arman?

Arman: U javnom životu Vanja je novinarka i kulturna djelatnica čije je centralno polje interesa sedma republika (područje zajedničkog jezika i njegove kulture u regionu) te pozicija obespravljenih u našem društvu. Privatno, ona je ženska verzija Josipa Broza za sirotinju koja propagira matrijarhat i hercegovačku rakiju iz pravoslavnih samostana. Eto tako ukratko, pa neka svako za sebe razluči koja Vanja mu se manje/više dopada.

Vanja: Arman je nikad svršeni student filozofije, sjajan pisac koji uopšte nema osjećaj za rečenicu, najbolji filmski radnik i kritičar kojeg poznajem i čovjek koji se razumije u ama baš sve i koji je u svakom trenutku na raspolaganju da učini nešto za svoje prijatelje. U stvari, on je Srećko Horvat za sirotinju i, u povjerenju, sanja da će svoj naredni roman pisati ispod drveta, u nekakvoj zadruzi koju ćemo osnovati u Hercegovini.

  1. Nedavno ste pokrenuli neformalni kolektiv – „Književna zadruga“. Odakle ideja i potreba za tim? Zbog čega i zbog koga postoji Književna zadruga?

Vanja: Književna zadruga je nastala kao plod prijateljstva Adnana Bajrovića, Armana Fatića i mene. Nakon što smo bili Bookstanovi stipendisti 2018. godine, nastavili smo intenzivno da se družimo i maštamo o tome da jednom objavimo naše prve knjige. Budući da svi volimo mnogo procese i nova iskustva, umjesto da predamo rukopis izdavačima, odlučili smo se na samoizdavaštvo, kroz neformalni kolektiv koji smo nazvali Književna zadruga. Pridružio nam se veliki broj drugarica i drugova koji su odlučili da nam pomognu svojim iskustvom i znanjem. Sada izdajemo četiri rukopisa, a nakon toga, već nekoliko ih imamo u planu, pod istim uslovima, kako smo izdali i naše.

Književna zadruga postoji za sve one radoznale i odvažne koji ne žele da čekaju na izdavače i procedure, nego imaju hrabrosti, ali i volje da zasuču rukave i sami nešto urade.

  1. Odlučili ste da napišete i objavite svoje prve knjige. Zbog čega ste se odlučili na to i za koga su napisane ove knjige?

Vanja: „Srce je u obliku trougla“ je zbirka mikropriča koje su izlazile na Facebooku kao statusi. Prva je nastala tako što sam vidjela fotografiju knjige „Neko drugi“ Svena Popovića na kojoj je stajao mali buket cvijeća. Mislim da je lokacija bila Parobrod u Beogradu. U tom trenutku sam ispisala prvu mikropriču bez ikakvog predumišljaja da pišem književnost. Ljudi su odlično reagovali, a onda sam krenula da analiziram odnose oko sebe i shvatila i zašto. Svako od nas je neko drugi i svako od nas, svojom ili tuđom voljom, vrlo često postane jedan od likova iz ove priče.

Arman: Kada je u pitanju moja prva knjiga, „Meddah i fildžan“, počelo je slučajno; jednog petka sam imao želju izraziti se u formi crtice / kratke priče na svom Facebook profilu, to je popratio veliki broj ljudi, među kojima se našla i nekolicina divnih i dragih imena regionalne književnosti. Narednog petka sam objavio još jedan tekst a pozitivne reakcije su se nastavile, stoga sam odlučio to pretvoriti u rutinu i eto, otprilike 30 sedmica kasnije imao sam finu kolekciju tekstova za urediti i oblikovati u knjigu.

Moja druga knjiga „Sarajevski san“ nastala je s malo više intencije. Primijetio sam da meni dragi ljudi odlaze iz Sarajeva s jedne strane, a s druge strane ja sam sebe pitao da li bih trebao, nakon četiri godine izbivanja po Europi, ipak se ovoga puta vratiti i ostati malo duže. Rekao sam sebi da ću ostati neki probni period u gradu i presabrati svoje osjećaje i prioritete u životu te probati to oblikovati u zbirku nasumičnih priča koje se bave mojim sjećanjem i ostankom. Na kraju mislim da ono s čim sam završio je mnogo koherentnija cjelina, koja na trenutke zadire u mnoga druga, ozbiljnija pitanja i teme o kojima se još uvijek nedovoljno govori u našem društvu, a ne bi trebalo.

  1. Premijera vaših knjiga je danas, 25. 05. Zbog čega je ovaj datum tako značajan i poseban za vas?

Vanja: Simbolički smo odabrali Dan mladosti, koji je u prethodnim vremenima mladim ljudima značio nešto, a danas mladi ni ne znaju za njega. Ovo je naš omaž tom danu. Umjesto da pričamo kako je nekad bilo dobro, mi smo odlučili da uradimo nešto konkretno. Umjesto glorifikacije prošlosti, pravimo nešto u sadašnjosti.

Arman: Meni je samo bilo važno da sve nosi neku simboličku vrijednost i finu konotaciju, tako da, u momentu kada se spomenuo Dan mladosti, ja sam samo rekao: „Da, to je to!“

  1. Vanja, tvoja knjiga nosi naziv „Srce je u obliku trougla“. Ko se nalazi u trouglu i o čemu se tu zapravo radi?

Vanja: Kroz moje usmjerenje na magistarskom studiju sam počela mnogo da propitujem porodične odnose, a onda sam shvatila da se određeni obrasci ponavljaju i da mnogi od nas u jednom trenutku života postanemo likovi kakvi su mama, tata, pripovjedačica i teta Divna, a neki u različitim fazama života imaju i više od jedne uloge. U trouglu se nalaze mama, tata, teta Divna i četrnaestogodišnjakinja koja sve to posmatra.

  1. Zašto je lik koji vara u knjizi muškarac, a ne žena?

Vanja: Teško je reći da samo jedna osoba vara. I sam pristanak na ostajanje u takvom jednom odnosu je svojevrsna prevara, kao i pristanak da se bude teta Divna. Ovdje niko nije nevin i niko nije pošteđen. Na patrijarhalnom Balkanu, muškarčeva prevara je još uvijek viteški čin, za razliku od ženske preljube. Pokušala sam dekonstruisati barem jednog heroja, koji je ništa više do nemušti i nesigurni ljubavnik.

  1. Smatraš li da je patrijarhat u BiH i dalje prisutan i šta misliš koji je ključ do oslobađanja od istog?

Vanja: Patrijarhat je itekako prisutan u našem posttranzicijskom i tradicionalnom društvu. Jedini način da se oslobodimo patrijarhata jeste edukacija dječaka i djevojčica koji stasavaju i koji treba da oblikuju ovaj svijet u narednim dekadama. 

  1. Armane, tvoja zbirka priča „Sarajevski san“, iako ima izmišljene likove i događaje, čini mi se priča o onome s čime se mladi u BiH stvarno svakodnevno susreću. Može li se reći da si zapravo samo ispisao onu istinu o kojoj većina šuti ili je poriče? Zašto si odlučio pisati o tome?

Arman: Mada su likovi i događaji „izmišljeni“, misli i emocije u toj knjizi su daleko od toga. Meni je jedan od glavnih razloga da krenem pisati ovu knjigu bilo to što je moj najbolji prijatelj zaista doživio kamenovanje i što sam se ja osjećao bespomoćno, loše, čak blago i ljuto, prvi put kada sam ga vidio nakon toga. Tako da, krenuo sam putem pisanja ove zbirke priča jer sam sebi želio razjasniti šta se to dešava u našem društvu i zašto se to dešava.

Na kraju lutanja mislima i svakodnevicom, mislim da sam došao na odredište gdje sam za sebe našao više utjehu nego mir jer imena mojih prijatelja se ne nalaze u zbirci, a događaji su oblikovani da nitko ne bi doživio novi vid intolerancije. Ipak mislim da je snaga ovog djela u tome što sam za druge, one koji će je čitati, ostavio putokaze i smjernice da ni u čemu što im se dešava nisu niti sami, niti prvi, a ni jedini.

  1. Mislim da svi prepoznajemo i Renatu, i Ajdina i Orhana, ili u sebi samima ili u drugima. Postoji li nada da će ih jednog dana prepoznati i postati svjesni i oni koji to ne žele i na koji način bi to mogli postići?

Arman: Veoma je teško generalno govoriti ovdje zato što ovi likovi imaju različite probleme koji se različito poimaju i rješavaju. Možda neka centralna nit, koja bi mogla funkcionirati za sve vidove opresije i zanemarivanja, je potreba da se o problemu govori. Ja razumijem u potpunosti koliko je teško pričati o sebi i svojim problemima i svjestan sam koliko svijet još uvijek negativno reagira i osuđuje. Ipak, po mom mišljenju, jedini način da prevaziđemo probleme je da otvoreno krenemo govoriti o njima, pokažemo da oni postoje, da ih se ne smije zanemarivati i da je potrebno izgraditi „drugo sada“, u odnosu na ono što je norma u ovom trenutku.

  1. Armane, tvoja druga knjiga nosi naziv „Meddah i fildžan“. Možeš li nam reći šta to znači „meddah“ i šta nam donosiš ovom zbirkom proznih tekstova?

Arman: Meddah je naziv koji nose tradicionalni turski pripovjedači koji su nastupali u kafićima u doba Osmanskog carstva, a danas su upisani na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine. Meddahi su nomadi, putujući umjetnici koji su se u jednom mjestu zadržavali samo onoliko dugo koliko su uspijevali svojim riječima u kafić prizvati više ljudi u kafe prostor nego je tu inače. Oni su pripovijedali istinite priče, zamagljene velom poetičnosti, prilagođavanja, ovisno o publici, umjetniku i političkoj situaciji, a ja suštinski ovom knjigom slijedim, rekreiram tu tradiciju. Dakle, u pitanju je zbirka turskih usmenih predaja prelomljenih kroz kontekst današnjice, za čije čitanje ne treba niti trenutak duže ili kraće od vremena za koje se ispije jedan fildžan kafe.

  1. Gdje ste pronašli inspiraciju za svoje knjige i kakav biste osjećaj voljeli da izazovete kod svojih čitatelja?

Vanja: Inspiraciju za svoj rukopis sam pronašla u odnosima ljudi oko mene i voljela bih da svi oni koji pročitaju knjigu propitaju relacije koje ih okružuju.

Arman: Oba moja djela na neki način su nastala kao propitivanja o sebi i drugima, a inspirisale su me stvari koje su se dešavale oko mene ili stvari koje sam slušao u svojoj okolini. Volio bih da oni koji ih budu čitali najprije uživaju u tekstovima, a potom ako ih oni potaknu na vlastita propitivanja sebe i svijeta, ja ću biti jedan presretan autor.

  1. Toksičan odnos se spominje u Vanjinoj knjizi između supružnika, a toksična ljubav prema državi u Armanovoj knjizi „Sarajevski san“. Zašto je toksičnost zapravo toliko toksična da često ostajemo dio nje i kako da prepoznamo toksične odnose?

Vanja: Živimo u jako lošim okolnostima i na mjestu gdje je sistem vrijednosti toliko loše postavljen, da mi uopšte ne umijemo razaznati da nam je loše. To počinje od našeg socijalnog statusa, ekonomske situacije, lošeg posla kojim smo zadovoljni, pa onda i loših emotivnih, porodičnih i prijateljskih veza u kojima ne prepoznajemo ništa loše, nego ih eto uzimamo kao takve, bez imalo ulaganja u njih, jer smo umorni od svega, od toga što nemamo novac, što nas je na poslu ili u školi neko maltretirao… i onda nam te veze budu utočište, a zapravo vrlo destruktivno djeluju na nas. A jednim velikim dijelom upravo zbog onog, gore spomenutog patrijarhata. Nije pristojno raskinuti vezu, nije pristojno izaći iz braka, nije pristojno biti samohrana majka, nije pristojno boriti se za ljubav, nije pristojno biti sretan. Jednostavno, nije pristojno.

Arman: Ja vjerujem da niti jedan toksični odnos nije takav od samog začetka. Kako i ljubavni odnos s partnerom/icom, tako i odnosi s državom/društvom u nekom momentu su nam bili divni i dragi, uživali smo biti tu, imali smo nešto od tog međuodnosa, pozitivno, ili barem umirujuće. Problem prepoznavanja toksičnosti je taj što ona nastupa vremenom, i hrani se nostalgijom, tako da osoba koja se nađe u toksičnom odnosu dosta često ne vidi šta se dešava i nada se da će se stvari promijeniti i da nema potrebe da napusti ono toksično koje voli i koje je nekada bilo prekrasno… Ne znam, ja osobno sam naučio prepoznavati toksičnost jedino zahvaljujući lošim iskustvima koja sam osjetio na vlastitoj koži…

  1. Za kraj, kada ćemo moći vaše knjige imati u rukama i gdje da ih nabavimo?

Arman: Od danas je moguće uraditi prednarudžbu knjiga uz besplatnu dostavu klikom na ovaj link. U toku narednog mjeseca knjige će postati dostupne u knjižarama, a od jula se družimo na književnim festivalima i promocijama diljem regiona.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Put oko svijeta za 80 dana: Epizoda 4 – Auckland i nenadani gost