Emancipacija jedne Vanne

Kako je izgledao lični put propitivanja i prihvatanja roda? Lična priča Vanne, transrodne djevojke iz BiH.

Prva saznanja da nešto nije u redu sa mnom su se pojavila oko devete godine. Videći sebe u djevojčicama mi je donosilo veoma bitno pitanje: Da li mi se sviđa ta osoba kao simpatija ili želim „ukrasti“ njen i živjeti kao ta djevojčica? Mislila sam da je to klasično razmišljanje djece. Da su zapravo simpatije osobe koje smatramo cool i težimo biti kao oni. Ali ne, moj slučaj je zapravo nešto više. Polako sam se oslobađala i sve više izlazila van komfort zone, te sam polako imala više feminiziran izražaj. Pustila sam kosu da raste, nosila narukvice, pa sam se u jednom trenutku i priključila sekciji za ritmičku gimnastiku, u kojoj su bile samo djevojčice. Naravno, zamolila sam prijatelje da me zovu i drugim imenom, jer mi se jednostavno ime koje su mi roditelji izabrali nikad nije sviđalo.

Jesi ti muško ili žensko?

Ali, naravno, to se odražavalo na odnos među vršnjacima koji su me uglavnom smatrali budalom, te bi me ironično upitali: „Jesi ti muško ili žensko?“ Moj iskren i neironičan odgovor je bio „nijedno“ (zanimljivo je što sam znala za postojanje nebinarnih osoba iako tada nisam znala ni da transrodne osobe postoje). Do jedne mjere bi me ignorisali i pustili. No, dijete neće lako podnijeti da se ne može uklopiti. Oko jedanaeste, dvanaeste godine sam rekla – dosta je! Uzela sam škare i počela se šišati jer sam samo željela biti prihvaćena. Zatim sam stvarala novu osobu – osobu koja ne radi ništa žensko, samo muške stvari. Nakon nekog perioda sam se zainteresovala i za nogomet, te molila roditelje da me upišu u školu nogometa; mislila sam da bi mi takva okolina pomogla da se riješim „demona“ i da pokažem okolini i sebi da sam dječak.

Bila sam totalno loša jer u 12 godina života nogomet me je zanimao kao cajkaroše Tomorrowland.

Naravno, u školi nogometa su me gledali kao da ne pripadam njima. Blago rečeno, gledali su me kao nekog idiota. Nakon dvije godine sam se ispisala. Iako su me proganjale emocije, nisam dozvoljavala da izađu na svjetlo. I kroz srednju školu sam bila depresivna. Često bih zapalila joint, legla na krevet, slušala glazbu (najviše Lanu Del Rey, hvala ti carice) i zamišljala da li postoji dimenzija u kojem sam rođena i odgajana kao žensko ili zašto nemam moći kao Mystique da samo postanem druga osoba kad god poželim.

Emocije koje sam čuvala u sebi su se nakupljale da je više postalo teško bježati od toga

Nisam htjela ići ni na maturalnu večer sa svojim kolegama iz srednje škole. Zašto da gledam druge cure u lijepim haljinama dok bih ja bila u odijelu koje se većinom razlikuje bojom ili sitnim detaljem? Dosadno, bar za mene. Mama me je uvjerila da ću se pokajati ako ne odem, i ipak sam otišla na maturalnu večer. Ali sam također veoma brzo i izašla, jer mi je dosadno bilo depresivno sjediti sama i pušiti cigaretu za cigaretom, dok se drugi zabavljaju, plešu, pjevaju. To je još jedna stvar u mom životu koja je uništena zbog rodne disforije.

Vremenom sam se sve više i više vidjela u djevojkama, da sam počela gubiti asocijaciju s dečkima

Nakon brojnih dugih noći u kojima sam sebe preispitivala, konačno je stigla potvrda od mene. Ja sam djevojka. Nakon godina bježanja i odbijanja da surađujem sa svojom svijesti, napokon je stigao taj trenutak – prihvatanja same sebe. Desila se ta emancipacija od same sebe.

Vanna Jensen, privatni arhiv

Da li je to riješilo mnoge probleme?

Ne, štaviše, još više problema je nastajalo. Kako sam prihvatila samu sebe, tako je disforija i jačala te čežnja da se izražavam kako je pravilno za moju ličnost. U to vrijeme sam bila prva godina na fakultetu koji sam zanemarila, jer sam imala bitnijih stvari u svom životu. Prvi ispiti su očajno prošli jer, da se ne lažemo, nisam ni učila niti sam išla na predavanja i vježbe. Kako da slušam profesore i učim dok u glavi analiziram šta da uradim da se osjećam bolje i sigurnije?

Početkom drugog semestra sam se ispisala s fakulteta i krenula planirati naredne korake; kako započeti tranziciju?

U Bosni i Hercegovini mogućnosti za tranziciju nisu najbolje, jer nema medicinskih stručnjaka koji bi odobrili hormonsku terapiju i zato transrodne osobe iz Bosne i Hercegovine idu u Hrvatsku ili Srbiju kako bi započele s terapijom. Početkom 2021. godine sam zvanično krenula s hormonskom terapijom. Taj januar, u jeku COVID-a, autobus za Zagreb pun do mjere da ljudi čak nisu imali ni sjedište. Ali, koga briga, ja sam uzbuđena jer sam za par sati na pregledu te ću dobiti papir na kojem se odobrava moja terapija, te započinjem sa životom kakav sam uvijek htjela. Često pomislim da je taj 11. januar promijenio moj život nabolje, onako kako je moja podsvijest htjela da moj život bude, te iz tog razloga pomislim da je to moj drugi rođendan.

Žalosno je da ne mogu dobiti nužne medicinske usluge u državi u kojoj sam rođena i odrasla, u kojoj plaćam doprinose, trošim i zarađujem novac 

Ni lijekovi koje ću uzimati cijeli svoj život nisu pokriveni osiguranjem koje uredno plaćam. Sistemski, u bh. zdravstvu transrodne osobe ne postoje te, iako hormonska terapija spašava i liječi transrodne osobe, bh. zdravstvo to ne vidi.  

Kako su dani prolazili, dešavale su se i promjene na mom tijelu, koje su me činile sretnom

Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.

Na tom teškom putu tranzicije je bilo svega: sreće, tuge, razočarenja, uzbuđenja

Izgubila sam mnogo osoba kojima je očito bitan rodni identitet osobe, i bilo je veoma bolno zapaliti neke mostove. Ali je ljepše bilo graditi nove mostove i dobiti ljude koji su se pokazali bolje nego tadašnji prijatelji. Također mi je tranzicija pomogla i da obavljam svakodnevne aktivnosti. Dobila sam samopouzdanje nazad. Odnedavno sam se preselila u drugu državu zbog studija, te pokazujem da sam zapravo sposobna, i da je moje prvo fakultetsko iskustvo zapravo bilo zahvaćeno mojim mentalnim zdravljem i rodnom disforijom.

I dan-danas ljudi i dalje diskriminišu transrodne osobe, neki čak vjeruju da je to samo fetiš ili produkt seksualizacije, ali transrodne osobe samo žele da žive običan život, bez da kriju svoje pravo lice.

Nekad žalim, ali nekad mi je i drago što sam transrodna osoba. Svako pravi scenarije, šta bi bilo kad bi bilo. Ali da sam cisrodna osoba, muško ili žensko, vjerujem da ne bih bila ni u pola osoba kao što sam danas. Doživjela sam takav character development da mi je do neke mjere i drago što me je zahvatila ovakva sudbina, iako djetinjstvo neću moći ponovno doživjeti.

Prikupljanje sredstava za tranziciju

S obzirom na trenutno stanje zdravstvenih usluga, koje nisu zahvaćene nacionalnim osiguranjem, pokrenut je i fundraiser za prikupljanje sredstva za tranziciju. Više detalja se nalazi u opisu fundraisera, gdje možete i lično podržati i donirati sredstva: https://gogetfunding.com/vannas-medical-transition/ 

Vanna Jensen

Vanna Jensen, privatni arhiv
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
Međuetničke predrasude: Jesu li Srbi genocidan narod i znaju li Bosanci i Hercegovci i za jednu drugu raspravu osim burek ili sirnica?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Humanistikom propitujemo (ne)demokratiju među naukama
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
More Stories
Izložba Srđana Vujmilovića – Iza prekrštenih ruku, osmijeh je pričao drugu priču