„Meni lično nisu poznate niti inicijative, a posebno ne politike koje promoviraju predstavljanje queer zajednica u umjetnosti kako u BiH tako i na Balkanu. Imam osjećaj da kada smo uključeni, uključeni (znači: tolerisani) smo prvenstveno radi reprezentativne potrebe institucija, koja proizilazi od dirigovanih procesa 'demokratizacije', a ne jer smo percipirani kao ravnopravni/e građani/ke, odnosno kao politički subjekti koji mogu doprinijeti društvu sa svojim perspektivama i iskustvima. Ne mogu reći da su svi nivoi vlasti zakazali, jer to implicira da su se ikada o nama brinuli. Od konstantnih opisa poput 'izdajnica/ka' i neprofesionalne patologizacije u 'pacijente/ice', preko psihološkog zlostavljanja, pa i terora, do fizičkih napada i eskalacija, zaštite nema, pravde nema. Na elementarnom nivou se suočavamo s ogromnim (i bespotrebnim) poteškoćama, tako da je aktivna, materijalno osjetljiva podrška jako daleko“, objasnila nam je Anela.
Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini (ONAuBiH) otvara Javni poziv za dostavljanje umjetničkih radova na temu „Ljubav svima“, u sklopu projekta „Sve boje duge“ koji podržava Vlada SAD-a kroz USAID-ov Program podrške zaštiti ljudskih prava (USAID/INSPIRE).
Ovaj poziv ostaje otvoren do 30. 9. 2023. godine.
Za prijavu učešća, street art umjetnici/e dostavljaju dio rada, s primjerоm inovativnih i kreativnih rješenja, i to na način kojim se prepoznaje doprinos u očuvanju i osnaživanju kulture mira. Pozivaju se street art umjetnici/e starosti od 18 do 35 godina s područja Bosne i Hercegovine da na jednu od tri teme poziva dostave svoje umjetničke radove.
„I queer osobe su Bosanke i Hercegovke, Bosanci i Hercegovci – tradicija i historija pripadaju svima nama pa tako i LGBTIQ osobama. Čest je narativ da su LGBTIQ osobe 'uvezene sa Zapada', zato svaku priliku koristimo da pokažemo da to nije slučaj, i da su LGBTIQ osobe uvijek bile i uvijek će biti dio društva. 'Kvirhana' je u svojoj ideji lokalni festival, i trudimo se da svakim izdanjem Kvirhane pružimo prostor lokalnim umjetnicima/ama da se izraze, a LGBTIQ osobama iz BiH da uživaju, zabavljaju se, razgovaraju i propituju društvene norme u sigurnom prostoru“, kaže Agić.
Tema ovogodišnje Bh. povorke ponosa je savezništvo, koje možemo definisati kao proaktivno djelovanje s ciljem pružanja zaštite i podrške LGBTIQ zajednici, a pružaju je osobe koje nisu dio te zajednice. Savezništvo kao pojam obuhvata mnogo toga, pa se tako saveznikom LGBTIQ zajednice smatra svako ko se otvoreno i jasno suprotstavlja homofobiji, bifobiji, transfobiji, govoru mržnje, fizičkom i verbalnom nasilju prema pripadnicima/ama LGBTIQ zajednice. Pored pojedinaca, saveznici mogu biti i mediji, različite organizacije, institucije, profesori, javne ličnosti, umjetnici, poznanici, prijatelji i roditelji, te članovi uže i šire porodice. Istinski i pravi saveznik jeste onaj ko podržava određenu marginaliziranu zajednicu, kao što je LGBTIQ zajednica, iako on lično ne pripada toj zajednici i iako ga se problemi s kojima se ta zajednica susreće ne tiču direktno. Cilj ovogodišnje teme Bh. povorke ponosa jeste da se saveznici/e otkriju, izađu na vidjelo, otvoreno pruže podršku LGBTIQ zajednici, da se međusobno prepoznaju i uvežu s članovima/icama zajednice, ali i drugim saveznicima/ama u borbi za ravnopravnije društvo.
Junaci Poljupca žene pauka predstavljaju društvene odmetnike skrajnute zbog političkih i intimnih razloga. Oni su dokaz da društveno i privatno nisu razdvojeni dijelovi ljudskog postojanja, već da se oni neprestano prepliću, nadopunjuju i pobijaju. Tragičnost njihove ljubavne priče jeste u tome što je ona od početka osuđena na propast. Intima koja se stvara među njima narušena je prisustvom spoljašnjeg svijeta u koji i sami žele da se vrate, ali isto tako snebivaju se povratka jer su svjesni da to znači kraj njihovog zajedničkog života. Takođe, politika je ovdje predstavljena kao zla sila koja vreba iza sjene. Svijet Moline i Valentina, u kojem jedan pripovijeda radnju filmova, dok drugi sluša, narušen je lažima spoljašnjeg svijeta. U takvom kontekstu, poljubac žene pauka, koji se ostvaruje pred sami kraj romana, jeste kratkotrajna iluzija o sreći dvoje odbačenih ljudi koji žive život nesmetano od društvene represije.
Ovog vikenda se u Banjoj Luci, uz neizostavne zvučne čimbenike svih vikend-provoda u ovom gradu, poput muzike, kuckanja čaša, flaša i ispuhivanja dima cigareta, kao i povremenog ćaskanja, mogao čuti i iskonski anticivilizacijski poklič razjarene rulje, čija se ništavna egzistencija jednako glasno i besramno poput njihovih primatskih grla samodeklarirala relevantnom na ulicama grada.
„Ubi, ubi, ubi pedera“, nizalo se u ritmu njihovog uspaljenog marša lišenog svake misli, samosvijesti i pismenosti (jer kad smo zaboravili da je imperativ od „ubiti“ – „ubij(te/mo)“, kao i da je množina od „peder“ – „pederi“, a kad „pederi“ provučemo kroz akuzativ (koga, šta) dobijemo riječ „pedere“, te bi točna fraza u kojoj pozivamo na ubojstvo onih koji nam ništa nisu skrivili glasila „ubij pedere“ ukoliko se obraćamo jednoj osobi ili „ubijte pedere“ ukoliko grupi uspaljenih klinaca naređujemo da postanu krvoločni nasilnici ili „ubijmo pedere“ ukoliko se imperativ odnosi na nas, razjarenu rulju koju društvo nije naučilo ni osnovama gramatike i pravopisa, a kamoli kako razmišljati nečim drugim osim pesnicama i međunožjem.
Priča o tome kako je prije bilo bolje stara je koliko i ljudska civilizacija od Rima do današnjih dana i bazirana je isključivo na emocijama, strahu od nepoznatog i promjena (bitno je napomenuti da su slične reakcije bile i na američkom jugu na prve rasno integrisane škole i tada se pozivalo na tradiciju). Ne postoji nikakva poveznica između tobožnjeg društvenog propadanja i gay emancipacije, uostalom države s visokim stepenom poštovanja gay prava su najpoželjnije za život u smislu ekonomskog standarda i opštih ljudskih prava, tako da se rijetko koji konzervativac sa zapada odluči svoj život nastaviti u društvima koja osuđuju LGBT populaciju na smrt poput Irana, Saudijske Arabije i tako dalje.
Pripadnici LGBTIQ+ zajednice često dobiju otkaz ili počnu doživljavati razne oblike diskriminacije i nasilja odmah nakon što njihova seksualna orijentacija postane poznata u kolektivu u kom rade, pokazalo je istraživanje Helsinškog odbora za ljudska prava.
Dobila sam otkaz na poslu zato što roditelji nisu htjeli da ostave svoju djecu sa mnom samo zato što sam lezbejka. Tražila sam pomoć od direktorice koja je kao bila suportivna, ali nikad nije reagovala, priča žena koja je bila zaposlena u vrtiću.
Dobijala sam jako malu platu jer je ona ovisila o broju tretmana koje odradim. Vrlo brzo sam dobila otkaz uz obrazloženje da je promet zapeo zbog mene, svjedoči jedna maserka.
U Bosni i Hercegovini je diskriminacija zabranjena Ustavom BiH, zatim međunarodnim ugovorima i domaćim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije, ali je njima propisan relativno mali broj kaznenih odredbi za poslodavca u slučaju kršenja odredbi o zabrani diskriminacije, upozorava Mirjana Ćuskić iz Helsinškog odbora za ljudska prava.
U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor... Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Proklete granice, da nema njih sada bih mogla ovdje u centru Beograda da poljubim svoju djevojku kao i svi heteroseksualni parovi. Dođavola s tim, ja ću da pomjerim granice. Želim da je poljubim. To ću i učiniti, biće na blic, niko neće vidjeti. Stigao je tramvaj. Ona izlazi iz njega, pogledi nam se odmah susreću, krećem polako klecavih koljena prema njoj. Širim ruke i hvatam je u jak zagrljaj. Ne puštam je neko vrijeme, osjetim miris vanilije koji mi mazi nozdrve. Polako opuštam ruke i dižem glavu. Gledam njene oči, obojene su svim bojama duge. Cijeli jedan svijet stao je u taj jedan par očiju.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.