Skoro svaki stadion na kojem je u posljednjih desetak godina oživljavao nadu, unosio nervozu, od sebe činio heroja, od reprezentacije pobjednika, a od države najsretnije mjesto na planeti, čuo je i zapamtio njegovo ime.
Džeko se doziva sa tribina i kada je sve gotovo, a dobro po nas, i kada se uzdamo u posljednje minute.
Njegov sportski kvalitet potvrđen je statistikama koje se teško pamte, ali lako pronalaze. I njima vrijedi posvetiti pažnju, ali ime Edina Džeke mene podsjeća, prije svih cifara, na vrijednosti koje pripadaju onoj dimenziji koju označavamo kao „ljepši svijet sa boljim ljudima“. Nije malo ponosa u ovoj zemlji, ali je nedopustivo mnogo stida. Zato spominjem one zbog kojih mi je neizrecivo drago što imamo jednu, istu domovinu. Još draže od toga mi je kada se primjećuje da ni njima ta domovina nije samo zastavica pored imena i prezimena na takmičenjima.
Sjećam se, iako sam tada svega 9 godina boravila na ovom svijetu, kada je Džeko podigao pehar Bundes lige, njemačkog prvenstva, ogrnut zastavom Bosne i Hercegovine.
Fotografija je, bar ovdje kod nas, osvojila popularnost. Meni, djetetu tada, je pričinjavala radost. Naš slavi veliku pobjedu svog kluba i svoju pobjedu. Tada je dva puta loptu smjestio na ciljno mjesto. Navijači slave njega i znaju da je iz Bosne i Hercegovine. Nema veze što to njima, vjerovatno, ne predstavlja činjenicu kojoj bi se divili.
Tri godine kasnije, u njegovim rukama je pehar najjače evropske lige, Premier lige. Na njemu je opet Zastava.
Niti sam pratila, niti sam navijala ni za Wolfsburg, ni za City, niti sam se zanimala za Englesku i Njemačku. Ja sam svu tu sreću navijača vidjela u stvarnosti da je Edin Džeko uspio i da se na tronu vidi Bosna i Hercegovina. Osim domoljublja, iza imena bosanskohercegovačke jedanaestke stoji humanost, skromnost, podrška, umjerenost i kultura.
Pročitah jedan komentar na društvenim mrežama, ispod objave na Džekinoj zvaničnoj Facebook stranici: „Na djecu stalno kad galamim kažem: „Budi čovjek“ od danas ću im govoriti : „Budi Džeko“.
Sve ove osobine, nabrojane u gornjim redovima, pripisujem nekom ko bez trunke kontroverze i momenta rasprave treba da bude uzor, motivacija i inspiracija. Djeca i zaslužuju da se ugledaju na Edina Džeku. On je sasvim primjerena, potrebna i očaravajuća lekcija. On svoje vrijeme poklanja onima kojima taj trenutak obilježi godinu, život. Podršku poklanja onima koji se bore da nastave svoj život. U skorijem periodu je dječak Mak, u ružnom, ali nadam se kratkom, periodu djetinjstva, primio pozdrav i potpisan dres.
Zamišljam šta to djelo izaziva u jednom djetetu i koliko će mu ta uspomena vrijediti kada odraste. A iza ovog primjera još je mnogo humanitarnih akcija i poteza Edina Džeke. On je ambasador UNICEF-a i njegovo ime je neodvojivo od te titule.
Sjećam se i video snimka gospođe Sade u kojem proslavlja i pokazuje kako Džeko daje go. Edin Džeko opet šalje potpisan dres. Nalazi vrijeme, nalazi namjeru i zainteresovanost, nalazi ih u svemu onom velikom što njega svakodnevno okupira, da oda zahvalnost na jedan spontani pokazatelj divljenja.
Godinama je poznat, praćen i omiljen. Sebe nikada nije ukaljao da bi ga neko prezirao, vrijeđao, omalovažavao čak i onda kada samo ruča u svojoj kući. Nije obilježio svoju popularnost skandalima, provokacijama i fašističkim priredbama. Ne popunjava žutu štampu. Svoju veličinu usmjerio je ka nama, i djeci i mladima i starijima, da poželimo biti kao Edin Džeko i da naša djeca, drugovi i drugarice, rođaci i rodice postanu i ostanu kao on-uspješni, poznati, saosjećajni, darežljivi, umjereni, kulturni i skromni.
U svijetu, fudbal igraju i jači i brži i sretniji od Edina, vjerovatno. Fudbal je dinamičan, a lopta okrugla. Značaj je u njegovoj potpunoj ličnosti.
Zbog tebe, Edine Džeko, najvažnija sporedna stvar na svijetu, meni je još važnija.
*Fotografije preuzete sa FB stranice Edin Džeko
