Lokalni izbori, koji nas očekuju 15. novembra 2020. godine, su jedinstvena prilika kada imamo pravo da na važne pozicije u vlasti biramo ljude za koje smatramo da su kompetentni za to i možda jedini podsjetnik da u Bosni i Hercegovini zapravo stvarno živimo u demokratskom društvu. Međutim, dan lokalnih izbora za mnoge mlade predstavlja dan kao i svaki drugi jer ipak biraju da ostanu kući, umjesto da iskoriste svoje građansko pravo. U ovom tekstu vam donosimo najčešće razloge zašto mladi ne izlaze na izbore, a trebali bi.
Ukoliko neko podržava borbu osoba s invaliditetom u ostvarivanju njihovih prava u pogledu arhitektonske pristupačnosti i većih invalidnina, to nipošto ne mora značiti da će podržati LGBTIQ zajednicu u ostvarivanju prava koja su im već zagarantovana Ustavom, ali ih praktično i nemaju. Recimo, možete čuti da osoba zagovara pravo članova grupe „Pravda za Davida“ na javno okupljanje i korištenje javnog prostora, ali ćete od te iste osobe čuti da se žestoko protivi održavanju Bh. povorke ponosa.
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.
Kada se roditeljima saopšti vijest da je njihovo dijete rođeno ili steklo teškoću u razvoju, taj trenutak ostane trajno zapamćen. To saznanje dugoročno mijenja cijeli život porodice. Kroz razgovor s hrabrim majkama dječaka sa autizmom Luke i Slavka, Zlatiborkom Popov Momčinović i Sanjom Mršević, saznali smo kako su prošle kroz proces prilagođavanja na nove okolnosti porodičnog života.
Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.
Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.
Vrijeme je da zavirimo iza paravana bosansko-hercegovačkog društva i pogledamo ono što se dugo skriva iza – problem zavisnosti i narkomanije. U tome će nam pomoći dr. Vlajko Panović, priznati klinički psiholog u našoj regiji. Dr. Panović godinama, pa i dekadama, istupa u javnosti hrabro govoreći o problemima s kojima se mladi susreću, o odrastanju, ulozi roditelja i porodice, obrazovanju, te o preprekama i izazovima s kojima se mnogi i u BIH susreću. Ipak, ti izazovi mogu biti riješeni. Ali, kako?
Kviz o ljudskim pravima je napravljen u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM zbog podizanja svijesti i znanja iz oblasti ljudskih prava i informiranja naših čitatelja/ica o zakonodavstvu i tijelima koja štite i osiguravaju osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Svrha ovog kviza je testiranje vašeg znanja, ali i povećanje vašeg razumijevanja ljudskih prava. U ovom kvizu ćemo se baviti pravima mladih u Bosni i Hercegovini.
Riješite kviz i saznajte koliko znate o pravima mladih!
Shvatajući da nikakav posao i projekt ne mogu i ne trebaju biti ispred mog zdravlja, prisebnosti i zdravog razuma, želim naglasiti da je više nego ikad bitno i potrebno imati antiautoritativni, nekonformistički stav, znati reći ne. Ne radi nekog buntovništva, politike i/ili idealizma, već jednostavno nemojte dopustiti da vam razni autoriteti bez uporišta, karijeristi-sociopate i korporativni luđaci bez života kroje život i unište zdravlje. Fizičko a naročito mentalno zdravlje je puno bitnije od bilo kakvog projekta, organizacije ili reference u CV-ju.
Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima.
Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?