Piše: Imran Maglajlić
Tonac je podigao regler, Winston nije mogao nazad. Radijski program je počeo, vanredno saopštenje. Mirno je pozdravio, a nakon toga pročitao dekret, dugi niz onoga što se od danas onima drugima zabranjuje. Okupljanje, telefoniranje, kupanje, pecanje… Izbor možda nije bio jednostavan na početku, dilemu je olakšao obarač na automatu hladnokrvnog vojnika koji mu je naredio da se javi u program. Redakcija je pomalo hladna, s lošom izolacijom, ima još nešto kafe. U svakom slučaju puno toplija nego hladni rov.
Kažu da su nakon toga Winstona viđali na linijama, tamo gdje se borilo za naše stvari. Bio je s mikrofonom u ruci pred kamerom u maskirnoj uniformi, jer i tako se bori za našu stvar. Kada je izvijestio o svim njihovim zvjerstvima i našim uspješnim odbranama, srdačnim glasom, iza minskog polja, poručio je onima s druge strane pjesmu „Učini još jedan pogrešan korak“.
Napuštao je front, ali ne i ekrane. U večernjim časovima u najljepšem odijelu govorio je o decenijskim ili stoljetnim nepravdama, vadio kosti nikada spuštene u zemlju, brojao izvađene zube i pozivao na budnost.
Kažu da je prošlo ono najgore, taku su javili na vijestima, utišala se euforija velikih nacionalnih ludila. Ostale su samo zidine fabrika izgrađene velikim radničkim poletom, radnik se pretvorio u resurs koji se vremenom istrošio. O tome gotovo ništa nije dolazilo iz radijskih zvučnika ili s televizijskih ekrana. Nekako, kao da to nije naša stvar. Ipak, Winston S. nije dijelio radničku sudbinu jer oni koji su stvarali naše stvari ne zaboravljaju stare drugare.
Nekadašnja redakcija kulture pretvorena je u uredničku kancelariju Winstona S. Trebalo je držati budnost. Prekaljeni Winston govorio je smjernice u reporterske slušalice, zumirao teške suze onih koji su se borili za njima nejasne stvari, na svakom koraku pratio one koji su kreirali sve te stvari. Snimale su ih kamere kada su se vanredno obraćali, obilazili one bez nogu i ruku za vrijeme kampanja, govorili kako će se opet boriti za našu stvar, obraćali se i prijetili ko zna više kome.
Održavanje budnosti se proširilo i na neke nove virtuelne svjetove. Winston S. je vještim rezovima sve što bi naš građanin trebao znati uklapao u nekoliko minuta. Sada sve o krvi i tlu, onima prljavima i prodanima možete saznati dok ste na poslu, u supermarketu, na izletu ili dok vodite ljubav.
Vrijeme je nekadašnje redakcije kulture progutalo, a opstali su samo oni najjači na svim poljima, uvijek spremni da se prilagode. Prilagođeni svih strana ujedinili su se.
Jedan zaboravljeni čovjek je rekao da mediji trebaju da informišu, edukuju i zabave. Winston S. je te noći procijenio da je informacija koju je dobio jako bitna, a da bi što brže stigla do građanina potrebno je dodati jednu sitnicu, krupnim slovima. Šokantno! Otvorio je program za pisanje, ali nije mogao dodirnuti tipke, prsti su mu se grčili, dok su se na ekranu laptopa, kao u Kjubrikovom Shiningu, nizale jedne te iste riječi „Freedom soon will come, Freedom soon will come, Freedom soon will come…“.
