Navodno najiščekivaniji film ove godine Dune: Part Two buncao je u hypeu internetskog bespuća kao nevjerovatno ostvarenje. Famozna pjesma, plave oči, pijesak, crvi i zloglasni Harkonneni – dovoljno cool da TikTok i Instagram postanu mjesto neopravdanog veličanja. Tome dodajmo i glumačku postavu mladih, ali ne i talentovanih ljudi poput Timothéea Chalameta, Zendaye i Austina Butlera, i dobili smo kultni film koji će pasti u zaborav već iduće godine.
Piše: Ermina Ribić
Adaptacija kao novo djelo
Frank Herbertov Dune (1965) je jako dobra znanstveno-fantastična knjiga, a bivala je već više puta adaptirana kroz mini serije i filmove. Očigledno je da je Herbertovo kapitalno djelo privlačan materijal za ekranizaciju, no čini mi se da stoljeće u kojem živimo nudi suviše opcija koje ovo djelo mogu, uslovno rečeno, uništiti. Dune, žanrovski određen kao znanstveno-fantastični ep, u filmskoj adaptaciji Denisa Villeneuvea niti je epski, a nije ni znanstvena fantastika. Osim tek ponekih scena svemira i Harkonnenovih vojnika koji lete, gledatelji vrlo brzo mogu zaboraviti da gledaju sci-fi djelo.
Šta Dune čini Duneom? Pomalo ontološko pitanje, ali svako ko je ili pročitao knjigu ili malo dublje istražio ovo fikcionalno djelo rekao bi: začin. Ovaj glavni motiv oko kojeg se stvaraju političke gužve i vode dugogodišnja međuplanetarna neprijateljstva, u drugom dijelu Villeneuveove najavljene trilogije sveden je na mali vizualni detalj koji svjetluca i od kojeg oči postaju plave. Sa začinom je usko povezan i crv koji štiti pustinje, ali i posebna mutirana rasa nazvana Spacing Guild koja upravlja svemirskim transportom. Ništa od ovoga nije ni načeto u drugom dijelu Villeneuveovog filma, što navodi na zaključak da je ovaj kanadski režiser zaista napravio u cijelosti novo djelo, toliko različito od književnog materijala na kojem je adaptacija trebala počivati.
Filmska fabula kao boljka
Dobar film ne čine samo lijepi vizuali, pamtljiv soundtrack ili najtraženija holivudska imena. Duboko psihologizirani likovi, međuodnosi likova i realistični dijalozi dijelovi su filmskog univerzuma koji značajno mogu utjecati na kvalitetu ostvarenja. Ne ulazeći u komparaciju s prvim dijelom Dunea koji također ima svoje mane, drugi dio jednostavno nema dobar filmski ritam. S formalne tačke gledišta, raspored filmskih dijelova i njihov međusobni odnos u najmanju ruku su plošni: scene nisu povezane, fabula tih istih scena i mikrosekvence jednostavno lebde u vazduhu, a vrlo često nedostaje objašnjenje ili ekspozicija zašto se nešto događa. Likovi nemaju nikakve transformacije, a njihove motivacije su jako jednostavne i mijenjaju se kako to film naloži. Paul, personifikacija ljudske dvojbe i unutrašnjeg razdiranja, u ovom filmu priča s pijeskom (Jamisom i majkom) i odjednom odluči da će postupiti potpuno drugačije od onog za šta se čvrsto zalagao nekoliko sekvenci prije.
Za nekog ko je čitao knjigu, ovaj film nije uspio objasniti većinu radnje i pojava. Interesantno je i ne spomenuti imena likova koji su se pojavili u prvom dijelu (Jessica Atreides), ili likova koji se tek uvode u ovom filmu, ali nisu spomenuti (Princeza Irulan). Ako film pretpostavlja da publika već sve zna i da je ne treba napominjati, što, uzgred budi rečeno, ne bi oduzelo ni tri sekunde od radnje, onda je jasno da se radi o vrlo nemarnom i taštom režiseru koji samo teži ka svojim grandioznim scenama, u potpunosti zaboravljajući na fabulu i njezinu važnost.
Much Ado About Nothing
Repetitivne scene ponekad doista mogu dati filmu na značenju, no čini se da je u ovom ostvarenju režiser bio samo suviše ponosan na svoju scenografiju. Nekoliko puta vidimo iste scene udarača u pijesku, jahanje crva i hodanje po pijesku, a da, pritom, te scene apsolutno ništa ne znače. Kada vidimo kako Paul i Chani jašu dva crva, ne mogu se suzdržati i ne reći da je Villeneuve uspio napraviti nastavak Fast and Furious franšize koju niko nije tražio.
Dosta dobar komad filma izgubljen je na neobjašnjenu i nimalo motiviranu romansu između Paula i Chani. Prvih pola sata filma gledaju se i smješkaju, da bi se poljubili nakon otkrivanja tajnih imena i proglasili vječnu ljubav koja bi trebala imati uporište u Fremenima i njihovoj kulturi. Ne samo da ne vjerujem u njihove motivacije, već svaka zajednička scena ne donosi ništa novo, osim klasične hollywoodske nerazrađene ljubavne priče koja je samo tu.
Ekran ispražnjen od ljudi
Gluma je možda i najveći grijeh ovog ostvarenja. Chalamet nije Paul Atreides već Chalamet, Zendaya dva sata ima istu facijalnu ekspresiju, Bardem igra vjerovatno najlakšu ulogu svog života, a Butler je uspio (pre)glumiti najtipičnijeg negativca kojeg smo toliko puta vidjeli kroz historiju svjetske kinematografije. Ostali likovi padaju u sjenu ne zbog kvalitete gore navedenih glumaca, već jednostavno zbog režiserske odluke da se filmska minutaža popuni Chalametovim besmislenim zurenjem u daljinu, Zendayinom nepromjenjivom facijalnom ekspresijom i Butlerovom isforsiranom zloćom. U tom smislu, u ovom filmskom ostvarenju ne gledamo likove, ni ljude, već samo pojave koje kao da lutaju od scene do scene, ne pridonoseći radnji i ličnoj transformaciji.
Ipak, Villeneuve je pokušao nadomjestiti ovaj nedostatak ubacivanjem drugih filmskih elemenata. Već je svima dobro poznat soundtrack i prvog i drugog dijela Dunea, no i tu se mogu pronaći zamjerke. Svaka scena doslovno je prenatrpana zvukom, bilo da se radi o efektima ili o muzici. Muzika bi trebala da služi radnji, da ju prigrli i dodatno naglasi. Da bi stvari bile gore, Zimmerove fantastične melodije ubacuju se u scene koje nisu grandiozne i u kojima se, u biti, ne dešava ništa. No, zvukovi truba i ženskog glasa prate skoro svaku scenu samo zato što su već komercijalizirane prethodnim filmom i publika ih rado prepoznaje. Dublje i emocionalnije značenje, nažalost, nećemo pronaći.
Estetski doživljaj koji film (možda) pruža nije dovoljan razlog da se ovo ostvarenje proglasi nevjerovatnim. Isto vrijedi i za kostimografiju, šminku i muziku. Villeneuve nije dobar režiser i očigledno je zagrizao mnogo veći komad nego što može progutati. Film nije samo niz lijepih vizuala i muzike koja očarava. Pokazati i ispričati, kao dva glavna principa filmske umjetnosti, ovdje nisu ni uzeta u obzir. Dune: Part Two je očigledno napravljen za suvremene posjetioce kina koji od onog što će gledati očekuju samo marvelovske prazne scene koje ne prikazuju nikakvu radnju i nikakve likove.
