Vernes Subašić: „Pojedinac je taj na kojeg poezija računa“

Prvi razgovor koji sam vodio s Vernesom Subašićem bio je o filmu „Zenica“ iz 1957., čiju režiju potpisuju Miloš Stefanović i Jovan Živanović. Tada smo pokušali praviti filmske večeri u podrumu jednog zeničkog kafića, a na njima projektovati neke zaboravljene filmove. Filmske večeri nisu dugo poživjele, ali naši razgovori o književnosti, filmu i pozorištu nastavili su se nekim čudnim kontinuitetom koji određuju životne prilike. O zbirkama „Papagaj sloboda“ i „Herbarium žuč“ pričali smo na BL ARTU 2022. godine, a sada nam tu priliku pružaju „Karike“.

Piše: Imran Maglajlić

Zbirka „Papagaj sloboda“ proglašena je najboljom neobjavljenom zbirkom na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu 2019. godine. Prva impresija koju sam stekao čitajući zbirku je da pjesme imaju jaku dozu socijalne angažovanosti. Šta je danas društvena angažovanost u umjetnosti, kakva bi ona po tvom mišljenju trebala biti?

Ta zbirka je nastala tako što sam iz velikog broja napisanih pjesama koje sam već imao izdvojio one koje su bile, na neki način, tematski povezane. Praveći tu selekciju shvatio sam da mnoge moje pjesme govore na različite načine o slobodi. Tek tada sam postao svjestan da me ta tema preokupirala, a to se zadržalo i do danas. Naravno, o pojmu slobode može se govoriti nadugo i naširoko, ali ja bih se zadržao na onoj izvornoj Platonovoj ideji (od koje se ta misao dalje i razvijala) da je čovjek slobodan ako je njegovo djelovanje usmjereno na dobro, a dobro je istinski bitak. Međutim, država / vlast / različiti sistemi često se nalaze kao ograda između čovjeka i dobra. Činjenica je ta da mnogi politički sistemi koji počivaju na ideji slobodnog čovjeka u praksi se često pretvaraju u svoju suprotnost. Kiš je rekao u svojim Savjetima da uvijek treba gajiti sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve, držati se podalje od njih i čuvati da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologije, dok se definisanje pojma angažovana književnost treba prepustiti univerzitetskim profesorima.

Preuzeto sa FB stranice “Buybook Doo”
Propituješ jaku prisutnost i pritisak etno-nacionalističkih narativa koji korespondiraju s vjerskim zajednicama. Da li umjetnici u regionu dovoljno propituju i demistifikuju takve  narative?

Mislim da se umjetnici (najviše u književnosti i teatru) na ovim prostorima u određenoj mjeri bave tom temom. Drugo je pitanje koliko to ima odjeka i kakav je položaj umjetnika u današnjem društvu. Iz te marginalne pozicije umjetnik je skoro pa nevidljiv. Javni prostor je zagađen po društvo kancerogenim sadržajem pa se upliv bilo kojeg kulturnog događaja takvog tipa doživljava kao eksces.

Ako se za neko ostvarenje možda jače i čuje, to je prvenstveno iz razloga stvaranja nekog medijskog linča na umjetnika kojem pojedinci, u kojima se uzburkaju nacionalističke strasti, na čelo nacrtaju metu, a dalje ide sve po automatiziranoj, uhodanoj praksi razularene rulje koja spremno čeka kamenovati „razapetog“. Tu nema argumenata, dijalog je nemoguć, umjetnici (ali i drugi progresivni mislioci) time budu još više skrajnuti, izopćeni iz društva kojeg su nastojali svojim skromnim angažmanom možda popraviti. Raduje činjenica da još uvijek, koliko-toliko, toga ima. Nadajmo se da neće zavladati neka apsolutna kolektivna šutnja jer bismo tada bili u još većem problemu.

Pjesmu „Papagaj sloboda“ sam shvatio kao nemogućnost da se izađe iz društvenih okova. Zašto je tako teško izaći iz krletke?

Zato što se u kavezu nalaze voda i hranilica u koju Velika ruka ispusti pokoje zrno. Kućna ptica koja je rođena u kavezu ne zna za vanjski svijet, ona misli da je to njen prostor slobode i kada je onaj koji njome vlada malo i pusti da proleta po sobi, ona napravi koji krug i vrati se na svoju ljuljačku koja je dalje uljuljka u letargiju.  

U knjigama iz biblioteke / tragovi su života: / krv, sline, kafa. / Podvučeni redovi / drže nas za budale. Tako si zapisao u pjesmi „Vadisrce“. Kakav odnos imaš prema knjigama kao predmetima, kakav je osjećaj kod tebe prisutan kada si među bibliotečkim policama, u antikvarnicama, na buvljacima na kojima se mogu kupiti knjige?

Knjige su dio moje svakodnevice. Tačno na sebi osjetim istinitost one poslovice da mi oči počnu gubiti sjaj ako provedem dan bez čitanja. Knjiga kao predmet mi je jako važna i prema njoj se odnosim kao prema nekoj vrsti svetosti. Miris nove knjige ima svoje čari, ali posebno me fasciniraju knjige iz biblioteke, one kupljene na buvljacima, odbačene, one koje su već prethodno korištene i na njima se vide razni tragovi. Na buvljacima sam znao pronaći knjige koje pored svog primarnog sadržaja imaju i neku svoju ličnu priču koju iščitavam u posvetama, s margina i slično.

Uvijek me okupirala misao o tome kako su one dospjele tu, zašto su odbačene ako jesu, da li je neko od osoba iz posvete zažalio za dragom uspomenom, da li mu je knjiga ukradena, ili se nešto u međuvremenu promijenilo pa je tu knjigu kao lošu uspomenu odbacio. S obzirom na to da sam svoju kućnu biblioteku u velikoj mjeri opremio tako (s buvljaka), posebno za vrijeme studentskih dana, izdvojit ću jednu posvetu sa prve stranice Hemingwayeve knjige „A sunce izlazi“ koju sam tu pronašao: „Samoj sebi u svrhu uljepšavanja vizije svijeta i dolazećeg vikenda.“ Posveta je datirana 25. 7. 1997. godine. Rado ću knjigu vratiti vlasnici ako se ovim putem prepozna i ako je bude željela natrag.   

„Herbarium žuč“ je zbirka čije pjesme, rekao bih, govore o sudaru svjetova. Jedan svijet je prirodan, u njemu sve ima svoj plan i svoj tok, dok je drugi destruktivan; tu destrukciju izaziva čovjek. Zašto si odlučio da kroz herbarij govoriš?

Taj biljni svijet me neprestano fascinirao. Posmatrao sam ga i izučavao te tako stekao osjećaj kako je evolucijski doseg biljaka daleko savršeniji od čovjekovog. Ne bi to bio neki problem da se čovjek nije počeo razvijati u smjeru destruktivnosti, kako po sebe, tako i po tu istu prirodu s kojom je u neraskidivoj vezi. Čovjek ima potrebu da zna mnogo više od onog što mu je potrebno da opstane kao vrsta, za razliku od drugih vrsta na zemlji. Zapravo, to čovjeka i odvaja od ostatka žive prirode. Međutim, čovjek ne može nikada spoznati Sve, ali on teži da sve razumije po svaku cijenu i, onda, gdje završava ljudsko znanje nastaje mit. U zbirci se poigravam tim granicama, mitovima, stvaram nove, dekonstruiram neke stare, poigravam se značenjima i jezikom, ironija je često prisutna. Da bih ukazao na nedostatke i mane čovjeka na drugu stranu, kao ogledalo, stavio sam biljni svijet u kome se te osobine zrcale. 

U pjesmi „Glog“ se osjeti ciklički karakter zla. Zašto žrtve lako postaju dželati? Da li su nas ičemu naučile suze?

Metafizičko zlo, onako kako ga Leibniz definiše, dio je svakog čovjeka, bar kao mogućnost. Čovjekova nesposobnost da ga prepozna u sebi i onda kada se ono javi u fizičkom obliku, ali ga itekako prepozna u drugom, problem je koji prati čovječanstvo kroz vjekove, a javlja se ciklično i niko nije imun na njega. S tim u vezi, žrtva (u smislu stradalnika, ne u smislu da se za nešto žrtvovao) sutra može postati dželat ako se za to stvori kompleksan splet okolnosti. Mislim da je Albert Einstein rekao nešto u smislu kako svijet nije opasno mjesto zbog pojedinaca koje čine zlo, nego zbog mase drugih koji dopuštaju da se ono izvrši. Ključno je biti svjestan kada se zlo probudi u nama i kontrolisati/prigušiti ga, ili, što bi Sokrat rekao, ključno je znati šta je dobro jer čovjek je zao iz neznanja. Na ovom mjestu bih kao prikladne dodao i stihove Marka Vešovića: Svijet je ura što kuca u džepu božjeg prsluka, / a Zlo je – u njoj opruga.

„Nikad više“ dolazi nakon velikih pogroma. S tom, rekao bih floskulom, započeo si pjesmu „Arak“. Šta je uloga poezije u svijetu tragedija?

Pjesma i završava tim graktanjem Poeovog gavrana, ali prethodna dva stiha daju odgovor na ovo pitanje: osjeti se da gavran sa suhe grane / zna reći još nešto osim: / nikad više. Dakle, nije dovoljno samo reći: nikad više! Adorno je tvrdio da je poeziju nemoguće pisati nakon Auschwitza i mnogi su to citirali i navodili kao bitno. O čemu se radi, parole, fraze, velike riječi, bitni stavovi filozofa i umjetnika nakon velikih nesreća koji se citiraju i lijepe posvuda, ne mogu ništa promijeniti, potrebno je daleko više od toga. Svjedoci smo, sve se ponavlja koliko god govorili nikad više. Ljudi su skloni zaboravu, ali i udaljavanju i preoblikovanju istine.

Gdje je poezija u svemu tome? Ona ne može promijeniti svijet, ali, možda paradoksalno, ona u sebi ima taj potencijal jer pjesnici su, po meni, najbliži istini. Umjetnički vrijedna poezija, iako počiva na fikciji, ne trpi laž ni pretvaranja, nego je uvijek bliža istini od bilo kojeg drugog npr. historiografskog teksta koji je nekako prijamčiv za ideološko bojenje jer pokušava ljude ugurati u različite kolektivitete. Pojedinac je taj na kojeg poezija računa, a pojedinac je, sjetit ćete se, i čovjek ispred kolone tenkova na trgu Tiananmen.

Kada me kotromanići metnuše na grb / mislim da sam momentalno postao ugrožen, kažeš u pjesmi „Zlatni ljiljan“. Zbog čega se toliko vezujemo za simbole?

Kako sam prethodno već govorio, i u ovoj pjesmi je vidljivo to ogledanje čovjeka kroz prirodu. Naime, Lilium bosniacum, endemska vrsta bosanskog ljiljana nalazi se kao simbol na vojničkom štitu Tvrtka I Kotromanića. Sad, da li se tačno radi o toj vrsti heraldičkog ljiljana na štitu ili ne, za ovu priliku to toliko nije ni važno. Sama činjenica koja počiva na kontrastu da je jedan cvijet, koji je često simbol nježnosti, nevinosti i ljubavi, na vojničkom štitu, a uz to sam sretao i ljude na planini kako iz korijena čupaju bukete i bukete te endemske biljke usput govoreći kako je to simbol naše zemlje – sve to skupa podesno je poetskom oblikovanju. Mnoge pjesme iz obje moje zbirke, pa tako i ova, često dobiju novi kontekst u sadašnjosti u kome uskrsne neko novo značenje ili nova mogućnost interpretacije. To je dokaz da pjesme žive svoj život.

A zašto se ljudi vežu za nacionalne simbole – pa zbog jačanja nacionalnog identiteta. Svaka nacija je konstrukt koji počiva na mitu, da bi se kao takav održao treba da se kontinuirano hrani simbolima jer stoji na klimavim temeljima.     

Šta je poezija?

O poeziji uvijek najbolje govori sama poezija. Stoga ću kao odgovor na ovo pitanje navesti stihove finskog pjesnika Penttija Saarikoskog:

kad pišem ja sam u šumi pečuraka

a pečurke se mogu naći samo ako ih tražiš

idući tamo-amo

kad nađem pečurku ne otkidam samo glavu

nego i vrat i korijen

žilice čak želim da izvučem

iako bi to bilo kratkovidno i glupo

pjesma treba da bude cijela biljka

a ne samo obična klica

dobar pjesnik

ne piše stihove

nego ih traži

*Naslovna fotografija: Vernes Subašić, privatni arhiv.

Najčitaniji tekstovi

Udruženje „Dignitet“: Stvaranje društva dostojanstva i pravde
Susan Sontag – počasna građanka Sarajeva i heroina svih nas
Bojan Jokanović – Sizif oštra i neumoljiva oka
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
10 realnih razloga zašto si još uvijek single, a koje ti niko nije rekao
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Nove nade banjalučke rep scene
Zašto upisati pravo u Sarajevu?
More Stories
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica