Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova.
Autorica: Ermina Ribić
U posljednjih dvadesetak godina, američka filmska produkcija proizvela je mnoga ostvarenja s muzičkim temama. 8 mile (2002), Crazy Heart (2009), Bohemian Rhapsody (2018) samo su neki od poznatijih filmova koji u centar radnje stavljaju uspon muzičke zvijezde. Na sličan način funkcionira i film Whiplash (2014), no za razliku od prethodno navedenih ostvarenja, ovaj film na sportski način govori o jednom bubnjaru i njegovoj borbi za mjesto u jazz bendu.
Brutalni trener i neustrašivi igrač
Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera.
Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.
Odlike sportskog filma u Whiplashu
Iako ovaj film ne prikazuje nikakav sport, postoji nekoliko važnih značajki koje Whiplash dijeli s ovim žanrom. Prije svega, nekoliko puta ponovit će se scena u kojoj Andrew opsesivno vježba tempo i brzinu, što u očima gledateljstva može dozvati sliku bilo kojeg sportskog treninga ili pripreme. To, naravno, podrazumijeva i epizode frustracije, znojenja i krvarenja. Repetitivne scene Andrewovih krvavih ruku doista podsjećaju na sportske ozljede koje ne sprječavaju glavnog lika da nastavi svoj put.
Glavni lik svoje vrijeme u potpunosti usmjerava na uvježbavanje numera za takmičenje. Međutim, izdržljivost i vještina neće biti dovoljni za trenera Fletchera – onda kada uvidi nespremnost jednog od bubnjara, on će, uslovno rečeno, „s klupe“ pozvati rezervnog bubnjara i postaviti ga za takmičenje. S druge strane, trening bubnjanja postaje najbitniji za Andrewa, koji zanemaruje odnose s porodicom, djevojkom i ostalim članovima benda.
Takmičenje u Whiplashu, osim onog doslovnog, prikazano je i na figurativnom nivou. Tu se, prije svega, misli na takmičenje koje se odigrava unutar samog Andrewa, ali i na takmičenje između Andrewa i Fletchera. Cijeli film se može posmatrati kao odnos igrača koji se dokazuje i pobjeđuje – ne igru, već svog trenera. Tome definitivno doprinosi i činjenica da Andrew mrzi Fletchera. Istrajnost, koju ponovo pronalazi nakon napuštanja škole, moguće je pripisati upravo tom osjećanju mržnje iz koje proizilazi želja za dokazivanjem.
Vrijedi spomenuti i vanjske reference koje imaju dvojaku funkciju: da služe kao podsjetnik na muzički narativni okvir te da uspostave još veću motivaciju glavnom liku. U ovom filmu, to su u prvom redu Charlie Parker i Jo Jones, velikani jazz muzike.
Muzika u drugom planu
Od filma koji na samom početku uvodi muziku i muzičke instrumente očekivalo bi se da govori upravo o muzici. Ipak, Whiplash se i na ovom polju mnogo više približava sportskom filmu. Andrew je do te mjere usredotočen na sam čin bubnjanja da muzika kao umjetnost postaje samo materijal koji će mu pomoći u što boljem treningu i usavršavanju vještine. I zaista, koliko god bile kompleksne ili skladne numere poput Whiplash ili Caravan, one će ostati samo filmsko sredstvo pomoću kojeg će se prikazati Andrewova vještina ili Fletcherov bijes. Nije prikazana ni ljubav prema muzici, već najprije opsesivna ambicija obojena muzikom. Taj čin potiskivanja umjetnosti ponajviše utječe na recepciju ovog ostvarenja i na definiranje koje se kreće puno više u smjeru sporta, nego muzike.
Rušenje slike individualca koji uspijeva
Ovaj film donekle subverzira ustaljenu holivudsku konvenciju marljivog i istrajnog individualca kojemu je uspjeh zagarantiran. To vrijedi ne samo za sportske filmove, nego i za muzičke – u ovom slučaju, historiju su nekada pravili pojedinci poput Charlieja Parkera i Joa Jonesa, a sada ju pojedinci donekle usporavaju. Andrew ne samo da ne uspijeva, već odustaje od svog glavnog cilja u životu. Posljednja scena bubnjarskog solo performansa može se interpretirati kao finalno dokazivanje treneru – Fletcheru.
Tu više ne vidimo nikakvu želju za uspjehom na svjetskom nivou jer se volja za revolucionarnim podvizima svela upravo na međuljudske odnose i dokazivanje samo jednom čovjeku. Trening i mukotrpan rad isplatili su se samo u vidu izdržavanja najteže vježbe, mnogo puta prikazane u filmu. Daleko od bilo kakve muzičke slobode i improvizacije od koje jazz kao žanr živi, Whiplash se sveo na sportsko čeličenje čiji glavni rekvizit predstavlja bubanj.
Lična pobjeda jednog čovjeka
S fokusom na Fletchera i Andrewa, ovo ostvarenje vrlo jednostavno odustaje od koncepta tima. Takvo narativno ustrojenje nije rijetko ni u sportskim filmovima, a sa sobom donosi nekoliko posljedica. Prije svega, publika će gledati scene ispunjene tenzijom i očekivanjem da glavni lik pobijedi i doživi globalni uspjeh. No, zbog odluke protagonista da bude muzičar s bolesnom dokazivačkom ambicijom, ta pobjeda se, na koncu, svodi na ličnu pobjedu brutalnog trenera Fletchera. Andrew čak ni sebe ne pobjeđuje jer je vođen samo jednom idejom, a to je da se dokaže čovjeku kojeg mrzi. Sigurno je da je Whiplash dobar film, no evidentno je da je muzika bila suviše lagana ideja za film koji pretenduje na individualizaciju i asertivnost.
