Latest

mentalno zdravlje

ODGOVORI PSIHOLOGA 31: „Svjetlo koje nosimo“

Poštovani/e, u vremenu uzburkanih društvenih zbivanja, opšte nesigurnosti, lažnih informacija, loših vijesti i kontinuiranih promjena sasvim je u redu osjećati se uznemireno, nesigurno i zabrinuto. Sasvim je u redu ne osjećati se dobro. Nije sramota svoje „male“ probleme doživljavati velikim i potražiti pomoć koja može doći kroz psihološko savjetovanje. Slušanje, prihvatanje i razumijevanje u sigurnoj atmosferi već je početak procesa druženja sa psihologijom. Zato ćemo, iskreno se nadam, u idućem periodu kroz ovu rubriku započeti naš proces druženja sa psihologijom, koja nam može pomoći u „vježbanju“ za život i pronalaženju svjetla koje svako od nas nosi u sebi. U nadi zajedničkog rasta, Marijana Baković-Mlačo, vaša psihologinja

Ne karikiramo

Studiranje i stres

„Nervirala sam se 100 puta i stresirala oko načina studiranja, odnosa profesora prema studentima i studenticama, nekim nepravilnostima u samom obrazovanju i to je ondje gdje moj stres dobiva svoje mjesto jer to su neke stvari koje nažalost ne prolaze kao ispitni rokovi i ne prolaze kao obaveze. Čak sam jednom plakala na fakultetu, ali nije bilo uopšte vezano za ispite ni fakultetske obaveze već zbog jedne velike nepravde koja je urađena mojoj kolegici na fakultetu. Poznata mi je činjenica da studenti nekada i zaplaču zbog neke ocjene, zbog stresa, zbog brige, zabrinutosti i tako dalje, ali evo kod mene se to desilo zbog apsolutno neke druge stvari.“

Pitaj psihologa

Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“

Dušica Žižić je strukovna medicinska sestra, specijalista iz oblasti javnog zdravlja i master kliničke njege. Zaposlena je u javnoj predškolskoj ustanovi „Đina Vrbica“ u Podgorici. Osnivačica je i direktorica NVO „Higija“. Vizija i orijentisanost „Higije“ su na promociji zdravih stilova života s akcentom na holistički pristup čovjeku, povezanost našeg mentalnog i tjelesnog zdravlja i funkcionisanja, ali i jako bitne veze koja se u doba individualizma previđa – veze čovjeka s njegovom okolinom. Za „Karike“ govori o tome kako osnovne principe njege, brige, (samo)zaštite i odgovornosti, a onda i, ma koliko zvučalo kao opšte mjesto, humanosti možemo svi učiti, s posebnim naglaskom na mlade osobe u razvoju, kao i šta je to što možemo uraditi da podstaknemo zdravi krug, reakcije, vezu između mentalnog, fizičkog i ekološkog zdravlja.

Pitaj psihologa

Dr. Persa Gunjević: „Odlaganjem odlaska na pregled produbljuju se i komplikuju poteškoće“

Nažalost, većina psihijatrijskih pacijenata je od momenta kada dobiju prvu ozbiljniju psihijatrijsku dijagnozu već stigmatizovana. Ja kao psihijatar koji radi u Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac mogu da djelujem u okviru ustanove u kojoj radim, tj. u okviru domena posla psihijatra, a to uključuje da svakom pacijentu pristupam na individualan način s individualnim planom tretmana koji je multidisciplinarne prirode i uključuje druge saradnike (psiholozi, socijalni radnici, radno-okupacioni terapeuti), te da uvijek odvojim vrijeme za razgovor i slušanje onog što osoba „nosi na duši“, a to je često dugogodišnji teret patnje i bola. Pitanje destigmatizacije je nešto na čemu možemo da insistiramo, naročito kada se procjenjuju rizici za otpust pacijenta iz ustanove. U svemu tome važnu ulogu imaju nadležni centri za socijalni rad, koje možemo reanimirati da pripreme teren za povratak, ali i aktivno rade na prihvatanju našeg pacijenta u lokalnu sredinu iz koje dolazi.

Pitaj psihologa

Odgovori psihologa 26: „Prvo, ne naškodi (Primum non nocere)“

Dragi i drage, novi odgovori na vaša pitanja su tu. Ohrabrujem vas da mi pišite na portalu karike.ba, u rubruci „Pitaj psihologa“ – sasvim anonimno i besplatno. Cilj nam je da što više razgovaramo i edukujemo se o mentalnom zdravlju, da brinemo o njemu i preveniramo poteškoće! Iskreno vaš, Ognjen Pjano, klinički psiholog i edukant iz psihoterapije pod supervizijom

Ne karikiramo

Psihološkinja Irena Đumić Jurić Marjanović za „Karike“: Osoba koja potraži profesionalnu pomoć nije slabić, nego trpi nasilje

Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.

Sve ovo ja

Kada tijelo kaže DOSTA

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.

Pitaj psihologa

Odgovori psihologa 24: „Svijet u meni i oko mene – gdje se dodirujemo, a gdje rastajemo i opraštamo“

Svaki gubitak je uvijek duboko lična priča i nosi veliko breme emocija, posebno tuge i žalovanja, ali i mnogih drugih razmišljanja, stanja i unutrašnjih previranja. Sjetim se uvijek Frojda koji kaže da nakon gubitka bliske osobe nama ostaje ljubav s kojom ne znamo šta bismo radili i koja nas preplavljuje uz sve druge emocije. O žalovanju su pisali mnogi psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji kažu da nakon stanja šoka, poricanja i ljutnje dolazi tuga. Ali i krivica – da li sam mogao nešto uraditi, da li je moglo biti drugačije. Gubitak ostavlja prazninu, fragmentira naš životni tok, svakodnevno funkcionisanje, a na kraju svega toga ostaje pitanje smisla: Zašto baš meni? Kako dalje? Podrška drugih bliskih osoba je veoma važna i ona može da se ogleda u tome da pruže pomoć kada je u pitanju vraćanje u svakodnevicu, pa do toga da nam pruže razgovor, utjehu, razumijevanje, neku sigurnu luku i bazu. Naravno, podrška stručne osobe (psihijatar, psiholog, psihoterapeut) je posebno važna, utoliko više ako se desi da dalje ne možemo sami, pojavi se nesanica, gubitak volje i apetita, kao i neki drugi znaci koji bi ukazivali na depresivno stanje ili kliničku sliku depresije. Preporučujem ti sledeću literaturu, ako osjećaš da bi ti čitanje u nekoj mjeri moglo pomoći: Irvin Jalom – „Šta je važno na kraju?“, Julia Samuel – „I to će proći“, Džon V. Džejms i Rasel Fridman – „Oporavak od tuge“.

Pitaj jednoroga

Odgovori psihologa 23: „Od koga, kako i kad učimo ljubav i bliskost?“

Dragi/e svi/e, novi odgovori su tu! Pišite i dalje ukoliko imate potrebu da zajedno promišljamo i edukujemo se o mentalnom zdravlju. Također, ako imate neku temu na koju biste željeli da vam pripremim tekst, imate potpunu slobodu da mi je predložite! Iskreno vaš, Ognjen Pjano, klinički psiholog i specijalizant iz psihoterapije

Pitaj psihologa

Odgovori psihologa 21: „Naši nečujni vapaji za smislom“

Dragi i drage, novi tekst i novi odgovori su tu! Našu zajedničku rubriku „Pitaj psihologa“ gradimo skoro već dvije godine. S namjerom pišem da je rubrika zajednička, jer pored mojih odgovora, tu su i svjedočanstva o vašim dilemama, previranjima, željama za samonjegom o mentalnom zdravlju i edukacijom o prevenciji psihičkog života. Idemo u nove priče i izazove, tražeći i jačajući vlastite snage, resurse, šanse. Pišite mi i dalje! Iskreno vaš, Ognjen Pjano, klinički psiholog

Ne karikiramo

Budi muško, stisni zube – mentalno zdravlje muškaraca

Kada spomenete mentalno zdravlje, većina našeg društva će, ma kako to rogobatno i čudno zvučalo, pomisliti na žene i njihovu borbu s užasnim problemima koji im od života prave pakao. Bez želje da na bilo koji način upadnem u istu zamku i braneći jedno podcijenim drugo, nego upravo da bih istakao potrebu za jednakošću u svim pravima, obavezama i potrebama, mislim da to nije u redu i da je riječ, iako ponekad posve nenamjerno, o sistemskoj diskriminaciji muškaraca koji se bore s mentalnim poremećajima i duševnim oboljenjima. Depresija, anksioznost, veliki spektar fobija i ostalih mentalnih poremećaja nemaju rod. Oni su, kako bi se to reklo u nekim drugim sferama života, unisex. Vrijede za sve, muče nas sve i ne biraju rasu, rod, religiju ili seksualnost. Tim pijavicama koje sisaju život iz svakog od onih koji se nose s njima, potpuno je svejedno kako se zovete, odakle dolazite i kojem rodu pripadate. A to se, u 21. vijeku, prečesto zaboravlja.

Iza duge

Cvijet koji raste u procijepu betona na ulici

Depresija po klasifikaciji spada u poremećaje afekta ili raspoloženja. Glavni simptom je promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija, osim sniženog raspoloženja, uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Najčešći je psihijatrijski poremećaj ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego i poremećaja općenito. Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija, a na kognitivnom nivou vrlo je pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna osoba je manje aktivna, najčešće s gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti... Ovo je objašnjenje mog svakodnevnog stanja i načina života otkako pamtim sebe.