Kada tijelo kaže DOSTA

Ukoliko si workaholic, perfekcionista, svestrana ličnost… you name it, sigurno si do sada naučio/la šta je to burnout. Od malena sam na sve strane i na svakoj strani moram (ne moram, ali…) da briljiram, da budem autentična i pri vrhu. Naravno da je ovakvo nešto jako iscrpljujuće za osobu i fizički i psihički, jer biti uvijek pri vrhu u svemu nije moguće, a težnja k tome u svakom momentu i ne dozvoljavanje sebi da budeš eto drugi, a ne prvi će te kad-tad koštati onog najvrjednijeg – zdravlja.

Nerijetko mi se dešavalo da radim, radim i radim, bez odmora i pružanja sebi prilike da odahnem od svega što me umara, bio to faks, posao ili nešto treće, i onda se razbolim. Razbolim se jer tijelo kaže: „Dosta! Ako nećeš da odmaraš, ja ću te prisiliti jer sada ne možeš raditi ni da želiš, ovako si prikovana za krevet.“ Naravno da tada nisam znala da sam se razboljela od umora, niti sam znala da je to moguće. Tek kada se to krenulo dešavati nakon svakog napornog i stresnog perioda u mom životu, shvatila sam da se to zove burnout, ali i da se ne javlja samo u vidu prehlade. Burnout je i menstruacija koja kasni, umor koji osjećaš iako si se tek probudio ujutro, opadanje kose, česte glavobolje, prehlada koja je tu mjesecima… Međutim, burnout se ne javlja samo kao posljedica pretjeranog rada bez odmora. Tijelo ti govori i da možda trebaš promijeniti način ishrane, da si previše pod stresom, da potiskuješ svoje emocije, da prelaziš preko svojih jasno definiranih granica, da premalo brineš o sebi, da ti fali podrška i da jednostavno trebaš da usporiš.

U januaru prošle godine sam doživjela vrhunac svog „izgaranja“ kojem su najviše doprinijeli završni ispitni rok i izrazito toksična veza. Mjesečnicu nikako nisam dobila dva mjeseca, pojavile su se ciste na jajnicima, osjećala sam se izrazito slabo s visokom temperaturom, bez koncentracije i motivacije. To je ujedno bio i prvi put kada sam doživjela svoj prvi panični napad, iznenadno i u pola noći. Čitala sam i ranije o paničnim napadima i kako se razlikuju od onih anksioznih, ali na ovo nisam bila spremna. Prvo znojenje dlanova pa ubrzano kucanje srca, bol u grudima, neprestano drhtanje, gubitak daha i nemogućnost disanja. U tom trenutku zaboraviš na sve vježbe disanja i one koje ti pomažu da se smiriš, i samo želiš ili da prestane ili da te nema. Čak i kada je to sve prestalo, u narednih nekoliko dana najmanja sitnica je bila potrebna da bude okidač za ponovljeni teror organizma.

Tu sam odlučila staviti tačku. Nakon razgovora s roditeljima i psihologinjom, odlučila sam malo ostaviti postrani odličan prosjek na fakultetu i maksimalan broj bodova iz svih projekata i zadaća i milion i jednu aktivnost kojom sam se bavila, a više me nisu ispunjavale, i potrebu da svima budem dostupna 24/7 i nikada nikome ne kažem da nešto ne mogu ili ne želim. Trajalo je dugo i bilo je teško, a i sada je ponekad, osjećati da nisam uradila dovoljno, da sam mogla bolje, da je ona osmica mogla biti desetka, da je onaj napisani projekat ipak mogao biti odobren, da sam mogla napisati par blogova taj mjesec. Ali onda sam sebi krenula postavljati pitanje – zarad čega? Da me neko pohvali i potapše po ramenu, da dobijem nagradu i da svima budem uzor dok se unutra raspadam? No, thanks.

Prosjek je opao, ali i daljem polažem u roku, projekti neki prođu, neki ne, blogove pišem kada me to ispunjava, na seminarske radove i zadaće ne dobijam 100 %. Trudim se koliko mogu, a ukoliko sam umorna fizički i/ili psihički, sve ostavim postrani i spavam, gledam Netflix, odem u šetnju ili na party… Ništa od ovoga me ne čini manje vrijednom, požrtvovanom, odličnom studenticom, dobrim uzorom i dobrom koordinatoricom projekata u organizaciji – čini me čovjekom.

Znam i da nikakav savjet, nikakav psiholog niti razgovor ne mogu pomoći ukoliko ne želimo da pomognemo sebi i započnemo proces promjene malim koracima. I to može da traje jako dugo, godinama, i može da bude bolno i teško, ali se ne može mjeriti s količinom unutrašnjeg mira u konačnici. Nakon tih malih koraka i promjena u svakodnevici osjećam se dosta bolje; panični napadi su prošlost, a glava mnogo mirnija, zdravija i sretnija.

Organizam nam zaista sve govori kroz suptilne male promjene ili ponekad neke veće ako ignorišemo ove prve. Potrebno je samo da ga slušamo. Kada tijelo kaže DOSTA, onda je zaista dosta i vrijeme je da usporiš.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
More Stories
Prva lonac.pro Zlatna Karika, mladi preduzetnik Jovan Grahovac: „Uspjeh je zbir nekoliko neuspjeha“