ODGOVORI PSIHOLOGA 31: „Svjetlo koje nosimo“

Poštovani/e,

u vremenu uzburkanih društvenih zbivanja, opšte nesigurnosti, lažnih informacija, loših vijesti i kontinuiranih promjena sasvim je u redu osjećati se uznemireno, nesigurno i zabrinuto. Sasvim je u redu ne osjećati se dobro. Nije sramota svoje „male“ probleme doživljavati velikim i potražiti pomoć koja može doći kroz psihološko savjetovanje. Slušanje, prihvatanje i razumijevanje u sigurnoj atmosferi već je početak procesa druženja sa psihologijom. Zato ćemo, iskreno se nadam, u idućem periodu kroz ovu rubriku započeti naš proces druženja sa psihologijom, koja nam može pomoći u „vježbanju“ za život i pronalaženju svjetla koje svako od nas nosi u sebi.

U nadi zajedničkog rasta,

Marijana Baković-Mlačo, vaša psihologinja

Pitanje broj 93:

Pozdrav. Pišem ovdje u nadi da ćete mi barem malo pomoći. Naime, student sam zadnje godine Stomatološkog fakulteta, odličan student, međutim, u zadnje vrijeme počela sam dosta da stagniram; nekako sve ide do toga da samo privedem kraju, pa kako god. Živim u jednoj disfunkcionalnoj porodici, malo je reći i „toksičnoj“, od oca koji je uvijek bio neuključen do majke koja od silnih obaveza, jer sve je na njoj, više ne zna niti ima vremena razgovarati pošto je zaokupljena noćnim dežurama. Počela sam primjećivati kod sebe da mi je sve postalo svejedno. Unazad par mjeseci primijetila sam kod sebe nisko samopouzdanje koje se manifestira toliko da me počelo biti strah uraditi bilo šta a da neće biti toliko dobro, bilo svakodnevno ili u sklopu fakultetskih obaveza. Imam dvije sestre – jedna koja ima dijete o kojem roditelji i ja brinemo jer ona pati od poremećaja ličnosti i mlađe sestre koja ima cerebralnu paralizu i koja je također u nekom svom svijetu. Teško mi je sve to gledati, da sestrica nema kako treba svojih roditelja do sestri koje su nepristupačne. Ne znam kako sama sebi pomoći da izađem iz ovog začaranog kruga dok nisam skroz utonula u njega jer od roditelja i nemam baš velike pomoći.

Odgovor:

Poštovana, hvala Vam na iskrenosti. Čitajući Vaše pitanje ne mogu da se ne zapitam šta bi u Vašem slučaju značio pojam stagnacije s obzirom na životne okolnosti u kojima se nalazite. Već na početku pišete da ste odličan student završne godine stomatologije, što je proces za koji treba kontinuiran rad i trud i rekla bih završavate ga veoma uspješno. Također, osjećaj da Vam treba odmora, da ste možda i zasićeni je česta pojava kod učenika i studenata završnih godina koji su ulagali sebe u proces školovanja.

Kada govorite o porodici i njenoj disfunkcionalnosti, neuključenosti oca i opterećenosti majke, kao i problemima Vaših sestara, shvatam težinu životnih okolnosti u kojima se nalazite.

Jedan od naših prvih odnosa koje uspostavljamo jeste odnos s majkom i ocem koji i sami nose traume svojih generacija i svoje životne priče. Također nose i svoje vještine komunikacije, dostupnost, kritičnost, načine izgradnje povjerenja, samopoštovanja kao i naučene obrasce kontrole i kanalisanja emocija. Taj začarani krug iscrpljujućeg perfekcionizma, samokritičnosti i niskog samopouzdanja, kojeg ste sami lijepo definirali, upravo je kombinacija kako nasljeđa tako i odgoja koje ste dobili u svojoj porodici i djelovanja uže i šire sredine. Na kraju, kada biste trebali pokazati samoaktivnost kroz već izgrađenu pozitivnu sliku o sebi, ambiciju i samopoštovanje, Vi to ne uspijevate. Porodične okolnosti iz kojih dolazimo nisu razlog da smatramo da ne vrijedimo, da nismo sposobni i da razvijamo strahove od neuspjeha. Vi ste već doživjeli uspjeh svojim radom i trudom u itekako teškim životnim okolnostima, stoga okrenite se svojim potencijalima i radu na sebi gradeći svoje samopoštovanje. I ne zaboravite da je već jedan dobar dio puta iza Vas čime dokazujete da ste, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazite, uspjeli doći do samog kraja.

Trčimo posljednji krug jednog životnog ciklusa koji nas je spremio za ono što dolazi poslije i ne trebamo se bojati nego prigrliti nove izazove.

Također, zaista je pohvalno što ste uključeni u probleme svoje porodice i što pokušavate pomoći, ali morate shvatiti da imate pravo i na vlastiti život te da probleme svoje porodice i njihovih životnih okolnosti ne možete nositi sami na svojim leđima niti ste isključivo Vi rješenje za te probleme. Prevelik je teret preuzeti odgovornost i promišljati o tome, ali isto tako bi mogao biti i bijeg od spremnosti na suočavanje s vlastitim potencijalima, strahovima i izazovima.

Ne zaboravite da svojim uspjehom i radom na sebi nećete „ostaviti“ svoju porodicu te da uvijek postoji i drugi način da im pomognete, a koji neće biti toliko iscrpljujući po Vas.

I, ne zaboravite, ukoliko Vas osjećaji koje ste naveli budu ometali u svakodnevnom životnom funkcionisanju, i osjetite da se ne možete nositi s njima, uvijek se za razgovor i pomoć možete obratiti najbližoj stručnoj osobi – psihologu, psihoterapeutu ili neuropsihijatru.

Vaša psihologinja

Pitanje broj 94:

Pozdrav. Imam 27 godina i mnogo sam stidljiv, generalno kad je upoznavanje novih ljudi u pitanju, ali i onih „starih“ koje poznajem od rođenja. Najveći strah odnosno stidljivost osjećam prema djevojkama/ženama i kad god odlučim da priđem nekoj curi koja mi se sviđa, osjetim ubrzan rad srca, strah, krenem da se znojim kao da sam iz vode izašao. Nije mene strah kad ona sjedi ili kad stoji kraj mene, ali jel’ započela razgovor il’ me pogledala, „gotov“ budem. Prvi nikad neću započeti neki razgovor već ako me neko nešto pita tako i odgovorim. Nisam bio baš toliko stidljiv sve do kraja 2015, početkom 2016. pojavio se taj problem koji me nažalost prati i dan-danas. Šta bi mogao biti uzrok i kako se riješiti problema?

Odgovor:

Poštovani, razumijem osjećaje koje ste opisali. Indikativno je što ste rekli da osjećaj nesigurnosti nemate oduvijek i da je počeo 2015. ili 2016. godine, što bi značilo da je nesigurnost, stidljivost i anksioznost počela u periodu adolescencije. Taj period je izazovan sam po sebi i podrazumijeva traženje identiteta, usvajanje vještina socijalizacije i komunikacije, vršnjački utjecaj, ali danas i sve više utjecaj medija i online svijeta koji nas okružuje. U tom periodu može se javiti i negativna slika o sebi i svojim mogućnostima, poljuljano samopouzdanje, problemi interakcije s drugima, što je sve potaknuto potrebom da pripadamo i da se dopadnemo drugima. Naš razvojni put također ovisi i o iskustvu koje smo imali i koje negativno može utjecati na razvoj gore navedenih osobina.

Nažalost, porodični odgoj i školski programi veoma često nas ne uče vještinama potrebnim za svakodnevan život i ne pripremaju za svijet koji nas okružuje. A taj svijet prvenstveno traži razvijanje vještine prilagođavanja i vježbanje socijalnih vještina. Sve o čemu ste pisali uključujući komunikaciju, načine upoznavanja, interakciju su vještine koje se mogu vježbati. Koliko god Vam ovo zvučalo neobično, socijalna interakcija je nastup koji se može vježbati ispred ogledala ili s ljudima s kojima se osjećamo sigurno. Fizičke reakcije koje imate – lupanje srca i znojenje – predstavljaju somatizaciju osjećaja anksioznosti koji može proizlaziti iz straha od neuspjeha. Ono što možete pokušati osvijestiti jeste da se samopouzdanje ne može razviti iz straha, već iz razumijevanja da svaki naš pokušaj neće biti savršen niti uspješan, ali da ga možemo koristiti kao iskustvo koje nas gradi i na kojem učimo, a ne kao osjećaj neuspjeha kojim potičemo vlastitu anksioznost. Zato možemo smanjiti brigu hoće li ono što radimo biti nekome ili nama savršeno; trebamo razmišljati o sljedećim koracima i samom procesu stjecanja iskustva. Mijenjamo misli (koje zaista jesu upravo to, „samo misli“) da bismo mijenjali obrasce ponašanja, a samim tim i emocije koje ih prate. Osjećaj samopoštovanja gradi se polako kroz promišljanje o sebi, svojim vještinama i sposobnostima, svojim željama i motivima i shvatanjem da smo jedinstveni baš takvi kakvi jesmo i vrijedni pažnje i ljubavi.

Osjećaj anksioznosti nekad prekriva i druge osjećaje, stoga je na kraju neophodno zapitati se što leži ispod nje. Neke od preporuka za fokusiranje na sebe jesu svakako vježbe laganog disanja, razgovor o onome što osjećamo, vizualizacija mogućih ishoda (suočavanje sa strahom od neuspjeha) i, naravno, rad na sebi koji podrazumijeva iskazivanje poštovanja prema iskustvu koje nosimo, suočavanje s nesavršenostima koje su prisutne u svima nama, ali i otkrivanje potencijala, mogućnosti, i onoga što nas čini jedinstvenima i vrijednima.

Vaša psihologinja

Pitanje broj 95:

Već neko vrijeme sam pod konstantnom tenzijom i stresom. Uglavnom nemam neki razlog za tim, ali počinjem da se brinem. Vec od buđenja srce kreće ubrzano da mi lupa, osjećam nelagodu u stomaku i imam potrebu da se sklonim od svih. Pored ovoga, borim se s anksioznošću i OKP-om. Psihički, to počinje da me ubija.

Odgovor:

Poštovani/a, hvala Vam što ste podijelili svoju priču. Borba s anksioznošću i OKP-om zna biti dugotrajna i iscrpljujuća. Jedna crpi snagu u očekivanju nevolje, puni nas strahom i sumnjama, dok druga pokušava reducirati anksioznost opsesivno-kompulzivnim mislima i radnjama koje svojim ponavljanjem također crpe. Sve to može utjecati i na kvalitetu života i dovesti do osjećaja o kojima ste pisali.

Oba problema mogu nastati djelovanjem genetskih faktora ili onih psihosocijalnih – kvaliteti porodičnih odnosa u ranom razvojnom periodu, usvojenim obrascima ponašanja, izlaganju različitim izvorima stresa.  

Iskreno se nadam da u ovoj borbi niste sami i da imate prvenstveno stručnu pomoć (ako je nemate, savjetujem da je potražite) od strane psihologa, psihoterapeuta ili neuropsihijatra u porodičnoj ambulanti ili najbližem centru za mentalno zdravlje. Mnogi stručnjaci danas pružaju i mogućnost online komunikacije i savjetovanja kao i grupe podrške u online okruženju. Ove službe mogu nam osigurati adekvatnu terapiju i savjet u sigurnoj sredini. Također bi Vam dobro došla i socio-emocionalna podrška u krugu ljudi (porodice ili prijatelja) gdje možete otvoreno razgovarati o svojim problemima. Simptomi koje ste naveli traže i liječnički pregled da biste isključili mogućnost fizičkog oboljenja, zbog toga ne bi bilo loše uraditi i tu vrstu pregleda.

U određenom periodu svog života niko od nas nije zaštićen od različitih životnih poteškoća. Svi se učimo nositi s njima u krugu života koji podrazumijeva borbu. Ta borba zna biti iscrpljujuća, i zato nam u njoj mogu pomoći stručnjaci koji će nas usmjeriti da problem nećemo riješiti u zatvorenom krugu istog načina razmišljanja, pomoći nam da dođemo do rješenja svojim potencijalima, pokazati nam da nismo sami i jedini koji imaju takvu vrstu problema, i uputiti nas da je rad na sebi proces koji će ojačati naše mentalne snage.

Ako simptomi koje ste naveli značajno ometaju Vaš svakodnevni život, poduzmite korake (jedan ste već hrabro poduzeli pišući za ovu rubriku) u traženju stručne pomoći. Jako je važno da budete strpljivi i dosljedni u tom procesu i primjeni alata i strategija koje Vam stručnjaci preporuče. Psihoterapija je proces koji će nam na kraju pomoći da obnovimo iscrpljene snage i razvijemo vlastite potencijale i pružiti nam tako potrebnu dugoročnu podršku u našoj borbi.

Vaša psihologinja

 

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Pas nije samo životinja, nego prijatelj i porodica
Ma gdje ću na onu stranu, da me neko ubije?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
More Stories
Marinko Šanje: Umorni smo od podjela