Prije dvije sedmice jedna mlada osoba oduzela je sebi život zbog ismijavanja na društvenim mrežama. U posljednje vrijeme svjedočimo velikom broju suicida, čak i mladih ljudi, što je vrlo alarmantno za društvo, no tim temama se ne posvećujemo dovoljno i na pravi način. Mediji nas uglavnom kroz rubrike crne hronike izvještavaju pomalo senzacionalistički, izostavljajući komentar struke kada su ove teme u pitanju. Sa psihološkinjom Irenom Đumić Jurić Marjanović smo govorili o cyberbullyingu, edukaciji, odgovornosti društva kada je u pitanju nasilje na društvenim mrežama, tome kako pomoći osobama koje imaju suicidalne tendencije, ali i mlađim generacijama koje mnogo otvorenije govore o mentalnom zdravlju u odnosu na one prethodne. Naša sagovornica se 20 godina bavi psihoterapijom i drugim oblicima psihosocijalne podrške mladima i odraslima, što uključuje i seminare, edukacije, radionice o različitim važnim temama za naše mentalno zdravlje.
Razgovarala: Vanja Šunjić
Ovih dana svi zajedno svjedočimo oduzimanju jednog mladog života zbog cyberbullyinga. U kakvom okruženju mi odrastamo i u šta stasavamo? Je li to globalni problem?
Definitivno jeste globalni problem. Društvo se sve više okreće društvenim mrežama, mladi pogotovo, i ono što se tamo dešava postaje često važnije od onoga što se dešava u stvarnim životima. Postaje mjera prestiža, normalnosti, samopouzdanja, sreće, postignuća itd. Emocionalno nedovoljno zrele i stabilne ličnosti, što su mladi, već po svojim godinama su u većem riziku od dodatne destabilizacije.
Koliko je važno u ovakvim slučajevima govoriti o odgovornosti društva, odnosno edukovati ljude da ovakve stvari nisu dopustive i prihvatljive, te da ne trebamo biti saučesnici cyberbullyinga mase?
Bitno je, u ovakvim slučajevima, ali i kontinuirano. Od vrtića pa nadalje edukovati. Internet je naša realnost, ali naša djeca su još uvijek s kredom i spužvom. Moramo uhvatiti korak s vremenom inače će nas pregaziti.
Kad smo kod odgovornosti društva, ono što je osoba koja je postavila snimak uradila žrtvi, sada javnost radi njemu. Kako izaći iz tog kruga nasilja?
To je teško pitanje za lagan i jednostavan odgovor. Pored gore navedene edukacije o tome šta je uopšte nasilje na internetu, potrebno je donositi i sprovoditi zakone kojima se ono sprečava, a kažnjavati one koji ga čine. Ljudi često miješaju slobodu govora i verbalno i emocionalno nasilje. Mediji su ovdje jako bitna karika – način njihovog izvještavanja i senzacije koje traže često idu u prilog nasilju, a ne informisanju koje štiti ljude i njihova prava.
Jesu li ljudi uopšte osviješteni da nekome nanose nasilje, ili u potrebi za lakom zabavom i pripadanju određenim kolektivitetima previđamo tuđa osjećanja?
Mnogi nisu svjesni da su vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje, psovanje drugih… oblik nasilja. Doživljavaju to kao slobodu izražavanja svog mišljenja i, krijući se iza svojih telefona, koriste prostor u kojem mogu slobodno ispoljavati svoju agresiju. Da, neki se dobro zabavljaju, nemajući empatiju za druge i ideju da su tamo negdje takođe pravi ljudi od krvi i mesa, kojima ovakvi komentari mogu uništiti život. To što ne znamo lično te osobe umanjuje doživljaj realnosti i odgovornosti, ne postoji lični odnos i time se i smanjuje empatija. Iako, empatične osobe će biti empatične i na društvenim mrežama.
U ovom trenutku sigurno postoji još ljudi koji imaju osjećaj da ne mogu dalje i takvo nešto im izgleda kao jedino rješenje. Mogu li se prepoznati takvi obrasci i kako pomoći?
Ni žrtve često nisu svjesne šta je nasilje, kako ga prepoznati i prijaviti. Neki prepoznaju, prijave, ali procesi idu toliko sporo, a njihove rane ne zacjeljuju. Bitno je da ne nose povrede u sebi, trebaju se povjeriti najbližima i gledati koju strategiju da primjene da izađu iz tog osjećanja bespomoćnosti. Profesionalna pomoć uvijek pomaže kad je neko žrtva nasilja, i to ne znači da je neko slabić, nego da trpiti nasilje nije lako i da nam treba podrška da se izvučemo iz toga.
Od malena nas patrijarhalni obrasci uče da je sramota pokazati emocije, ali i empatisati se sa slabijim. Kako to možemo mijenjati?
Ja uvijek kada radim neke edukacije vezane za emocije dobijem povratnu informaciju da bi takvo nešto trebalo da se radi u školama. U školama nedostaje školovanje srca. Svijet je sve okrutniji a djeca nepripremljena. Svi se moramo truditi – roditelji, profesionalci, ali i država koja bi trebala na razne načine usvojiti mjere kojima bi se radilo na emocionalnoj pismenosti društva.
Kroz svoj angažman se susrećeš s velikim brojem mladih ljudi koji govore o svojim problemima. Šta je ono što si detektovao kao najveće probleme kroz koje društvo zlostavlja mlade, a da toga nismo svjesni i kako da to promijenimo?
Ono što je karakteristično za naše društvo generalno, pa tako i za mlade, je fenomen kuhane žabe. U jednom eksperimentu se pokazalo da kad živu žabu stavite u ključalu vodu, ona će da iskoči. Ako je stavite u hladnu, pa polako zagrijavate, ona će da se skuha. E, tako je većina nas ovdje skuhana, i mladi su skuhani i prekuhani u bespomoćnosti, besperspektivnosti, nacionalizmu, homofobiji, ksenofobiji, izvrnutom sistemu vrijednosti, žudnji za brzim bogatstvom, slavom i moći. Ali, ovo su stvari kojih oni nisu svjesni jer su duboko utkane u njihova bića, i kroz rad s njima polako se trudim da to mijenjamo zajedno. Pritisak društva, lajkovi na profilima različitih društvenih mreža, broj pratioca, poređenje s drugima su ogroman izvor frustracija, gubitka samopouzdanja, stvaranja loše slike o sebi i depresije kod mladih.
S druge strane, imam osjećaj da mlađe generacije mnogo otvorenije govore kada je u pitanju priča o mentalnom zdravlju. Stvari koje moja baka nije prepoznavala, moja majka se stidjela da ih iznese javno, čini mi se da mladi danas komuniciraju bez problema.
Tako je. Kao što internet i društvene mreže nose sa sobom puno negativnih stvari, tako nose i puno pozitivnih stvari. Mladi su često najinformisaniji klijenti – oni koji su proaktivni dođu na razgovor s pozitivnim stavom prema psihoterapiji i uveliko informisani o svom stanju, problemu, uzrocima.
Zašto je bavljenje tuđim životima uvijek zanimljivo, primamljivo?
Meni je primamljivo iz želje da pomognem. Nekima iz želje za saznavanjem, razumijevanjem različitih ljudi. Ali često ljudi neke svoje frustracije na taj način razrješavaju npr. osjećanje manje vrijednosti, nedostatak sreće i zadovoljstva, potrebu za kanalisanjem bijesa, ljutnje, potisnutih nedozvoljenih impulsa…
Imaš li osjećaj da su ovaj put i mediji i društvo mnogo senzibilisaniji u odnosu na dosadašnja izvještavanja o ovakvim slučajevima? Ja sam to pomislila na prvu, budući da je postalo tema u centralnim dnevnicima, a onda sam shvatila da veliki dio tih medijskih sadržaja samo od žrtve pravi sekundarnu žrtvu, zarad klikova.
Moram reći da nisam toliko istraživala, pa da sam kompetentna odgovoriti na ovo pitanje. Ono od čega meni bude muka jeste da kad otvorim Facebook npr. i skrolam, pojavi se 15 medija koji su prenijeli ovu vijest s nekim senzacionalnim naslovom i moj utisak uvijek bude da je cilj broj klikova a ne informisanje. Možda nisam u pravu, ali nije mi jasno da neko npr. izvrši pljačku ili ubistvo i izvještava se o njemu s inicijalima, a mladiću se ovakvo nešto strašno desi i onda se po medijima povlače snimci, slike, komentari, umjesto da se, makar na neki način, njegovoj porodici obezbijedi mir i prostor za tugovanje.
Šta mi kao društvo, ali i psiholozi, sociolozi, socijalni radnici… možemo i moramo učiniti da bismo pojačali sigurnost mladih u digitalnom okruženju i posebno šta učiniti da povećamo rezilijentnost mladih na opasnosti koje vrebaju sa socijalnim mrežama u različitim pojavnim oblicima?
Uvesti emocionalnu pismenost i medijsku pismenost u vrtiće i škole, ali treba edukovati i roditelje jer oni najčešće kaskaju za djecom u korištenju tehnologije, edukovati medije o izvještavanju, što više različitih javnih istupanja profesionalaca po ovim pitanjima, ali da idemo u pravcu prevencije, a ne da čekamo nešto ovako tragično da nas pokreće. Ne mogu reći da ovoga svega nema, ali treba se sistemski uvezati, raditi kontinuirano u sinergiji sa svim sektorima.
