Dr. Persa Gunjević: „Odlaganjem odlaska na pregled produbljuju se i komplikuju poteškoće“

Dr. Persa Gunjević je doktor medicine, magistar medicinskih nauka i specijalista psihijatrije s dugogodišnjim iskustvom kliničkog rada na psihijatrijskoj klinici. Prvobitno je radila u Specijalnoj bolnici za psihijatriju Sokolac, a unazad više godina je zaposlena u Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac na mjestu načelnika za psihotične poremećaje. Za „Karike“ govori o svom putu u oblast psihijatrije, stigmi i predrasudama o mentalnim poteškoćama, anksioznosti te onim trenucima u životu čovjeka kada svoje patnje i mentalne poteškoće više ne bi trebali sami nositi, već posjetiti i potražiti pomoć stručnjaka.

Razgovarao: Ognjen Pjano

Recite nam nešto o Vašim putevima k medicini, a onda i psihijatriji. Vjerujem da se na životnim putevima mnogo faktora isprepliće, ali šta je ono iz unutrašnjeg doživljaja što Vas je dovelo do toga da budete ljekar psihijatar?

Smataram da ništa nije slučajno u životu, pa ni odabir životnog poziva. Ono što sam u dubini duše oduvijek znala jeste da ću raditi nešto što će podrazumijevati rad s ljudima. Kad sam završila gimnaziju, umjesto prvobitne namjere da upišem stomatologiju postala sam student medicine, čvrsto ubijeđena da će mi medicina dati mnogo više mogućnosti interesovanja od stomatologije. Vjerovala sam u rečenicu s kojom nas je dočekao moj tadašnji dekan prof. dr. Boriša Starović: „PER ASPERA AD ASTRA!“ Kada sam završila medicinu nije bilo onih zvijezda i imala sam da biram između klinike i predklinike, odnosno između psihijatrije i biohemije. Naravno da sam odabrala kliniku. Tako nekako psihijatrija, kao uska oblast mog interesovanja, je „našla samu mene“, a ja o ovoj oblasti medicine nikad prije nisam maštala. Na kraju je psihijatrija pronašla mene… A sudska psihijatrija je, takođe, došla sasvim neplanirano jer sam ranije bila dinamski orijentisan psihijatar.  

Kada ste spomenuli Vaše interesovanje prema psihodinamskoj psihijatriji, ne mogu a da se ne osvrnem na odnos između ljekara i pacijenta. Koliko je bitan a i prisutan taj senzibilitet u pristupu koji podrazumijeva individualni i empatijski odnos između ljekara i pacijenta?

Smatram da je jako bitan odnos ljekara s pacijentom, odnosno njegovom ličnošću. Prvi susret ili prvi pregled je ključan i na njemu se gradi terapijski savez između ljekara i pacijenta. Ako smo tada bili empatični prema pacijentu, pokazali istinsko interesovanje za njegove tegobe i probleme, odvojili dovoljno vremena za njega kako bismo ga saslušali, vrlo je vjerovatno da će on naše dobre namjere prema njemu prepoznati, da će nas kao terapeuta prihvatiti, te će tako s prihvatanjem nas kao terapeuta prihvatiti i našu preporučenu terapiju, savjete i sve ono što ulazi u sam tretman. Uzimanjem terapije, on simbolično može da inkorporira odnosno „pounutri“ ljekara i terapeuta u sebe.

Kako pomažete pacijentima s kojima radite da prihvate sopstvene poteškoće, a da s druge strane ne upadnu u zamku društvene stigme, pa i autostigmatizacije?

Nažalost, većina psihijatrijskih pacijenata je od momenta kada dobiju prvu ozbiljniju psihijatrijsku dijagnozu već stigmatizovana. Ja kao psihijatar koji radi u Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac mogu da djelujem u okviru ustanove u kojoj radim, tj. u okviru domena posla psihijatra, a to uključuje da svakom pacijentu pristupam na individualan način s individualnim planom tretmana koji je multidisciplinarne prirode i uključuje druge saradnike (psiholozi, socijalni radnici, radno-okupacioni terapeuti), te da uvijek odvojim vrijeme za razgovor i slušanje onog što osoba „nosi na duši“, a to je često dugogodišnji teret patnje i bola. Pitanje destigmatizacije je nešto na čemu možemo da insistiramo, naročito kada se procjenjuju rizici za otpust pacijenta iz ustanove. U svemu tome važnu ulogu imaju nadležni centri za socijalni rad, koje možemo reanimirati da pripreme teren za povratak, ali i aktivno rade na prihvatanju našeg pacijenta u lokalnu sredinu iz koje dolazi.

Koliko je psihoterapija omiljena među psihijatrima? Kakav je stav o njoj među Vašim kolegama, a kakav Vaš?

Sve je individualno pa i to koliko ko od psihijatara podržava psihoterapiju, a koliko neke druge metode liječenja u polju psihijatrije. Ja lično njegujem u svom radu holistički pristup. A pristup svakom pacijentu je individualan. Jako je bitno za mene da to čemu pristupam i šta radim bude iz dubine duše. U svom radu oslanjam se na iskustvo, ali i na intuiciju. Dosta je danas pacijenata sa simptomatologijom koja se može pripisati somatici, te se u tim slučajevima držim strogih principa da se prvo isključi organicitet, a onda da se sastavi individualni plan tretmana pacijenta, za šta nam je potrebno aktivno učešće i angažovanje i samih pacijenata. Otuda podržavam psihoterapiju, ali i druge priznate terapijske metode koje će mi pomoći da bolje razumijem pacijenta, njegovu strukturu ličnosti, psihopatologiju i uopšte problematiku zbog koje se on ili ona nalaze na liječenju. Kada mi vrijeme dozvoljava primjenjujem u svom radu na klinici art dijagnostiku, koja mi ponekad daje odgovore na ona pitanja o kojima su pacijenti ćutali. S tog aspekta su projektivne tehnike crtanja dragocjene kada je u pitanju rad na bližoj spoznaji naših pacijenata.

Koja je to tačka u svakodnevnom životu čovjeka koji pati ili trpi određene psihičke bolove, konflikte ili frustraciju, koja bi predstavljala momenat kada bi trebao da se obrati psihijatru?

Živimo u takvom podneblju da je i danas većini starijih i mlađih, sa psihičkim problemima, potrebno puno vremena da skupe snage kako bi se obratili psihijatru za pomoć. Naročito jedan veliki broj je onih s anksioznim poremećajima. Ovde bi možda trebalo akcenat staviti na to da se svi oni koji se susretnu s ovakvim psihičkim problemima trebaju što prije javiti na pregled nadležnom stručnom licu. Odlaganjem odlaska na pregled produbljuju se i komplikuju poteškoće. Dakle, trebalo bi preventivno djelovati! Ali kada više ne možemo da funkcionišemo adekvatno ili nam je sve teže da vladamo samima sobom, to je krajnja tačka u svakodnevnom životu, kada niko od nas više ne bi trebao oklijevati i kada bi trebao što prije potražiti pomoć od strane stručnog lica.

Vaš staž psihijatra u psihijatrijskoj bolnici, a zatim u forenzičkoj psihijatriji je dug. Kako psihijatar na kraju dana sve te priče, patnje, anksioznosti i mnoge druge simptome razumije, šta uradi s tim što je vidio, čuo, učestvovao, pomogao…?

Ovo pitanje je i teško i interesantno. Svakodnevno na poslu se kontaminiramo raznim teškim toksičnim sadržajima i potrebno ih je se osloboditi kroz stvari i rituale koji nam prijaju. Tu su i naše obaveze prema našim najmilijima. Umijeće je izbalansirati između nas samih, onoga što nas usrećuje i što nam u tom momentu prija i čini nam zadovoljstvo, porodičnih obaveza i našeg posla s druge strane. Ali eto, pokušavam da u svakom danu pronađem par minuta koje ću da posvetim samoj sebi.

Preporučite nam nešto za čitanje

Pored obaveza u Zavodu, kroz svog sina po drugi put u životu pohađam prvi razred osnovne škole. Tako da se sada družim sa školskim knjigama. Među mojim omiljenim knjigama jedno vrijeme, a posebno kada sam pohađala Uvod u psihoanalizu, bila je i knjiga „Krvnik ljubavi“ od Irvina Jaloma. Onima koji vole psihoterapijske priče ja je toplo preporučujem. Ova knjiga me je inspirisala da svoja iskustva iz dežurstava prenesem na papir, te sam tako u jednom periodu mnogo više pisala priče nego što sam ih čitala, naročito one koje su se vezivale za rad u dežurama u Psihijatrijskoj bolnici Sokolac. To je ujedno i bio jedan od mojih ventila tj. pražnjenja od stresa i negativnih sadržaja iz dežura.      

Najčitaniji tekstovi

Udruženje „Dignitet“: Stvaranje društva dostojanstva i pravde
Susan Sontag – počasna građanka Sarajeva i heroina svih nas
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini: „ASuBiH treba da bude 'safe space' za sve srednjoškolce i srednjoškolke širom države i težimo k tome“
Zašto studirati strani jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu?
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Fondacija SHL proslavila 25 godina rada u BIH!