Odgovori psihologa 24: „Svijet u meni i oko mene – gdje se dodirujemo, a gdje rastajemo i opraštamo“

Dragi i drage,

evo me ponovo tu za vas sa spremnim novim odgovorima! Naša i vaša rubrika „Pitaj psihologa“ je uvijek otvorena za sva pitanja i nedoumice kada je u pitanju mentalno zdravlje, njegovo očuvanje, zaštita i unapređenje, ali i sve druge teme koje vas zanimaju iz oblasti psihologije i psihoterapije.

Slobodni ste da se uvijek obratite, a ja ću sa zadovoljstvom napisati odgovore! Uskoro se bliži  i mala ljetna pauza, tako da vam želim ugodan ljetni odmor!

Iskreno Vaš,

Ognjen Pjano, klinički psiholog i edukant iz psihoterapije

Pitanje broj 73:

„Zdravo! Nedavno sam osvijestila kod sebe osobinu koja može biti destruktivna po moju ličnost. Rijetko se upuštam u emotivne odnose jer mi se teško neko na taj način svidi, a kada mi se svidi, potpuno izlazim iz svog uobičajenog manira. Prihvatam sve što ta osoba servira, bilo to negativno ili pozitivno, čak i kada to iziskuje prelazak preko onog što je meni na neki način važno. Primjerice, povjerenje je nešto što mi je bitno, i ako bi se ono narušilo, napustila bih takav odnos, osim ako je riječ o ljubavnom odnosu, tada bih prelazila preko toga i pokušavala ‘popravljati’ stvar. Bespogovorno se slažem sa svim kako bih nekog ko mi se konačno dopao zadržala u svom životu, čak i ako je ta osoba npr. sklona manipulaciji, toksičnosti, ako mi ne pruža nikakvu toplinu i sigurnost. Teško mi je napustiti takav odnos iako dobro znam da je loš. Takva nisam u drugoj vrsti relacija, npr. profesionalnim i prijateljskim, naprotiv. Stoga samu sebe čudim kako sam u emotivnim odnosima toliko vulnerabilna. Zanima me postoji li neki stručni razlog za ovo ponašanje? Šta ga prouzrokuje? Kako je moguće da mi se i dalje dopada neko ko me loše tretira? Kako da radim na tome da mi ne bude teško postaviti granice, odnosno kako lakše otići ako i sama uviđam da nešto ne spada pod zdrav i sretan ljubavni odnos? Hvala!“

Odgovor:

Pozdrav za tebe. Jako lijepo sagledavaš i imenuješ (psiholozi bi rekli da je u pitanju dobra introspekcija i autorefleksivnost – sposobnost da se promišlja i doživljava sopstveni unutrašnji doživljaj, emocije, misli, ponašanje) svoj psihički prostor. Granice koje imaš u prijateljskim i profesionalnim odnosima su jasne, znaš šta je to što ne želiš, šta ne prihvataš, te si brižna i pažljiva prema sebi, a samim tim i prema drugima. Ljubavno iskustvo i vezivanje podrazumijeva veću intimnost, blizinu, otvaranje k drugoj osobi, a samim tim nosi i dozu ranjivosti. Kako je to Frojd lijepo rekao da nikada nismo tako ranjivi i nezaštićeni nego kad volimo. Ljubav drugog ne možemo kontrolisati niti uticati na nju, takvo iskustvo nije takav tip razmjene. Međutim, to ne znači da nemamo nikakvu kontrolu, te da trebamo biti prepušteni sudbini ili drugoj osobi na milost ili nemilost. Kada kažeš „stručni razlog“ i „objašnjenje“, razumijem te, ali i dalje ne bih volio patologizirati ovo o čemu ti promišljaš, a psihologija nam svakako daje odgovore. Pošto izbjegavam biti psiholog koji nudi nekakve formule ljubavi ili gotova rješenja, više bih volio da razmisliš o ovim pitanjima: šta misliš o sebi, odnosno koje je to uvjerenje koje nosiš kada ti je u ljubavnom odnosu teško da se zauzmeš za sebe, kada ti je teško da postaviš granicu ili, ipak, imenuješ ono što bi ti željela? Na koji način se emocija ljutnje shvatala i tretirala u tvom odrastanju? Kada bi pokazala ljutnju, šta je to što su tebi govorile bliske i važne osobe (roditelji, braća ili sestre, baka, deda)? Šta je za tebe ljutnja? Ukoliko je pokažeš u ljubavnom odnosu, šta je ono što misliš da se može desiti loše ili najgore? Ponekad je u korijenu ljutnje naš strah od odvajanja, odbacivanja, neprihvatanja, te idemo po nekoj unutrašnjoj logici koja kaže da ako se suprotstavimo bliskoj osobi – partneru/ki, progovorimo o tome šta nam smeta, drugi/a će nas odbaciti i napustiti, odnosno uslijediće kazna za našu ljutnju. Ali, kako je to meni rekla moja psihoterapeutkinja (i psiholozi i terapeuti idu kod svojih terapeuta): „Ukoliko pokažeš ljutnju, neko će imati priliku da vidi cjelovitu sliku tebe, tvoje potrebe i želje. Ako ode, onda možda i ne treba da bude dio tvog života jer tu nema mjesta za tebe u odnosu.“ To svakako ne znači da na svako naše nezadovoljstvo ili prelazak granice trebamo otići, ali ti već o tome jako lijepo govoriš i ne mislim da lako odustaješ od odnosa. Možemo da nastavimo prepisku, te ako su te ova pitanja podstakla i želiš još nešto da pitaš – slobodno piši. Umjesto stručnog razloga, vjerujem da u svakom našem ponašanju, čak i kada ono ima loše efekte po nas, ima neki smisao. Na nama je da tragamo, a odgovori su već tu – u nama. I ono što uvijek na kraju odgovora napišem: ukoliko osjećaš da je to nešto što te prevazilazi, te da tvoj kvalitet života trpi, psihoterapija je divan put za istraživanje našeg unutrašnjeg svijeta.

Pitanje broj 74:

„Kako preboleti večni odlazak bliske osobe, kako prihvatiti nedostatak tj. nadomestiti nedostatak koji osećamo jako? Hvala. S poštovanjem i pozdravom, Marijana.“

Odgovor:

Draga Marijana, svaki gubitak je uvijek duboko lična priča i nosi veliko breme emocija, posebno tuge i žalovanja, ali i mnogih drugih razmišljanja, stanja i unutrašnjih previranja. Sjetim se uvijek Frojda koji kaže da nakon gubitka bliske osobe nama ostaje ljubav s kojom ne znamo šta bismo radili i koja nas preplavljuje uz sve druge emocije. O žalovanju su pisali mnogi psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti koji kažu da nakon stanja šoka, poricanja i ljutnje dolazi tuga. Ali i krivica – da li sam mogao nešto uraditi, da li je moglo biti drugačije. Gubitak ostavlja prazninu, fragmentira naš životni tok, svakodnevno funkcionisanje, a na kraju svega toga ostaje pitanje smisla: Zašto baš meni? Kako dalje? Podrška drugih bliskih osoba je veoma važna i ona može da se ogleda u tome da pruže pomoć kada je u pitanju vraćanje u svakodnevicu, pa do toga da nam pruže razgovor, utjehu, razumijevanje, neku sigurnu luku i bazu. Naravno, podrška stručne osobe (psihijatar, psiholog, psihoterapeut) je posebno važna, utoliko više ako se desi da dalje ne možemo sami, pojavi se nesanica, gubitak volje i apetita, kao i neki drugi znaci koji bi ukazivali na depresivno stanje ili kliničku sliku depresije. Preporučujem ti sledeću literaturu, ako osjećaš da bi ti čitanje u nekoj mjeri moglo pomoći: Irvin Jalom – „Šta je važno na kraju?“, Julia Samuel – „I to će proći“, Džon V. Džejms i Rasel Fridman – „Oporavak od tuge“. 

Pitanje broj 75:

„Poštovani, imam 30 i nešto godina, dakle, mlada osoba. Poslovni kolega s kojim sam jako bliska iz više razloga je dosta stariji od mene, ali ima kolegicu koju nazivam ‘klimakteričnom nedojebanom ženom’ s kojom on vjerovatno ima ili je imao nešto više od prijateljstva. Žena me iz nekog razloga organski ne podnosi na poslu, ne pozdravlja, ignoriše, ponašanje potpuno nerazumno za godine i posao kojim se bavi, pa slobodno mogu reći da je u stanju da mi možda i naudi. O čemu se tu radi? Zašto se tako ponaša prema meni? Nikad je nisam ničim uvrijedila, niti imam s njom ikakve dodirne tačke. Jasno mi je da se radi vjerovatno o ljubomori BEZRAZLOŽNOJ jer sam potpuno bezazlena u takvoj situaciji i nemam nikakve namjere. Kako se postaviti da bi se ta osoba urazumila? Usuđujem se reći, glupo ponašanje, ja nemam problem sa njom, ona izgleda ima sa mnom. Savjet? Hvala.“

Odgovor:

Etički i profesionalni standardi psihološke i psihoterapeutske profesije s veoma dobrim razlozima ne dozvoljavaju posredne opservacije o nekoj osobi, te davanje stručnih zaključaka, mišljenja i dijagnoza, a sve posredstvom osobe koja je komentariše, čak ni kada je osoba u psihoterapeutskom procesu. Tako da vam ne mogu reći o ponašanju vaše koleginice. Takođe, ne mislim da je za međuljudsku komunikaciju korisno, pa i etično, bilo kakvo etiketiranje i diskriminacija na osnovu pola, roda, seksualnosti, godina, fizičkog izgleda, bračnog statusa i seksualnih aktivnosti. Poslužio bih se veoma korisnom teorijom transakcione analize koja na originalan način otvara pitanje i bavi se psihološkim igrama koje ljudi svakodnevno odigravaju u svojim partnerskim, poslovnim, porodičnim i svim drugim odnosima, a koja se možda otvorila između tebe, kolege i koleginice. Ukratko, u psihološkim igrama unutrašnji, nesvjesni konflikti, nezadovoljene želje i potrebe relacione prirode (emocionalno vezivanje za druge), traumatski događaji i ostala problematika ličnosti teži da se razriješi kroz odigravanje u odnosu s drugima. Pošto učesnici nisu svjesni tog skrivenog smisla koji ih pokreće a, uz to, ponašanje nije konstruktivno već je obojeno skrivenom ljutnjom, bijesom, agresivnošću, krivnjom, strahom (neprijatne emocije), unutrašnji konflikti ostaju nerazriješeni, te se vraćaju iznova u život osobe – bilo kroz iste odnose ili neke sasvim druge i nove, ali uvijek na isti ili sličan način. Upućujem te na odličan tekst koji se nalazi na sajtu „Karike.ba“, odnosno na intervju sa psihoterapeutkinjom i psihologinjom Elmom Omersoftić koja nam je na jako pristupačan način ukazala na te psihološke igre. Takođe, možete da istražite i Karpmanov trougao po kome ljudi odigravaju svoj životni scenario. Na koncu, mimo edukacije i teorijskog dijela (koji nije za podcijeniti kao priprema terena za istraživanje i rješavanje problema), razmislite o jednom otvorenom, asertivnom razgovoru (o asertivnosti imate mnogo napisanog u rubrici „Pitaj psihologa“ na sajtu „Karike.ba“), u koji biste ušli bez prethodnog etiketiranja koleginice, te otvorili pitanje nelagodnosti u komunikaciji između vas. Srdačan pozdrav.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kaniranje: Zamjena za tetovažu, ali i mnogo više od toga
More Stories
Ko se boji Aleksandre Prijović?