Odgovori psihologa 21: „Naši nečujni vapaji za smislom“

Dragi i drage,

novi tekst i novi odgovori su tu! Našu zajedničku rubriku „Pitaj psihologa“ gradimo skoro već dvije godine. S namjerom pišem da je rubrika zajednička, jer pored mojih odgovora, tu su i svjedočanstva o vašim dilemama, previranjima, željama za samonjegom o mentalnom zdravlju i edukacijom o prevenciji psihičkog života.

Idemo u nove priče i izazove, tražeći i jačajući vlastite snage, resurse, šanse. Pišite mi i dalje!

Iskreno vaš,

Ognjen Pjano, klinički psiholog

Pitanje broj 66:

„Lijep pozdrav! Prošlo je 3 godine otkako smo prekinuli svaki kontakt, a on je bio jedini koji je u meni probudio osjećaje tog intenziteta. Konekcija je energetski bila toliko jaka da je iza sebe ostavila pustoš, jer više ne uspijevam ni prema kome osjetiti ni djelić toga. Dugo sam se osjećala prazno i bezosjećajno, bilo je baš mučno. Nakon dugih perioda razmišljanja i pokušavanja da razumijem šta mi se događa, uspjela sam se vratiti sebi, ali se brinem jer se osjećam kao da više ne mogu da zavolim, kao da je to uvijek nepotpuno i uvijek nešto fali. Unaprijed hvala na odgovoru.“

Odgovor:

Hvala ti na ovako lijepo napisanim i podijeljenim ličnim, unutrašnjim doživljajima i osjećanjima. Psihološke nauke prepoznaju prekidanje partnerskog odnosa kao gubitak u našem životu koji vodi do niza unutrašnjih procesa, stanja i osjećanja. Gubitak nas vodi do preispitivanja naših izbora, našeg ponašanja u smislu šta je to što smo pogriješili u odnosu do druge osobe, šta je to što smo mogli bolje da uradimo, da li smo mogli da repariramo taj odnos, razmišljanja zašto se to sve baš nama dešava. U konačnici, vodi nas do nas samih, našeg bola, naših želja, navikavanja na život bez te osobe, reorganizacije iskustva, strukture vremena. I to je sasvim ok. Ne moramo odmah da budemo dobro, da forsiramo sreću ili radost jer svaki gubitak zahtijeva žalovanje, (ot)puštanje, mirenje sa stvarima kakve jesu. Zatim dolazi period kada se otvaramo prema novim iskustvima, novim ljudima, novim šansama.

Sigmund Frojd, psihoanalitičar, kaže da nakon gubitka preostaje ljubav koju smo davali voljenoj osobi, koja više nije tu s nama, a koju treba usmjeriti u nove odnose, kreativnost ili bilo koji način sublimacije koji nam stoji na raspolaganju. Nalaziš se pred novom životnom fazom i sasvim je u redu da imaš nedoumice i osjećanja koja si iznijela. Bitno je da nove osobe u životu posmatramo i doživljavamo kao novo iskustvo, da s njima gradimo nešto sasvim unikatno, posebno, autentično. Ukoliko smatraš da nisi spremna za takvo nešto, ili da želiš a postoje razlozi zbog kojih ne uspijevaš, toplo ti preporučujem razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom koji bi te ohrabrio, razumio i podržao u novim koracima. Kao što si rekla, mnogo toga si i sama uradila i prevazišla u ovom procesu, tako da je iskrena i topla podrška za daljnje korake uvijek dobrodošla. Stojim ti na raspolaganju da mi i dalje pišeš! Sretno!

Pitanje broj 67:

„Kako pronaći smisao?“

Odgovor:

Veoma dobro pitanje, ali univerzalnog odgovora nema. Psihologija kao nauka je dugo čekala autore poput Viktora Frankla i Abrahama Maslova koji su pitanje smisla postavili u samu srž ljudske egzistencije. Smisao je blizak otkrivanju sopstvenosti, samoaktuelizaciji, autentičnim osjećanjima i željama. Frankl, koji je preživio zatočeništvo koncentracionog logora u kojima je izgubio gotovo cijelu porodicu osim sestre, je u svojoj psihoterapijskoj praksi poznatoj kao logoterapija volio da postavi pitanje svojim pacijentima koji su mu dolazili umorni od traženja smisla, depresivni, bespomoćni i ranjeni: „Zašto se niste ubili?“, pokušavajući na taj način da podstakne ličnost na putu ka samoaktuelizaciji i otkrivanju sopstvenog smisla. Takođe, veoma poznati psihijatar i psihoterapeut Irvin Jalom postavlja pitanje smisla kao okosnicu svoga psihoterapeutskog rada. Sve navedene autore ti preporučujem za čitanje, a ukoliko imaš još pitanja, tu sam za tebe!

Pitanje broj 68:

„Gubitnički mentalitet u sportu, posebno u nogometnoj reprezentaciji BiH. Kako se desi da dobro odigramo protiv Francuske, koja je prvak svijeta, a izgubimo od Finske? Postoji li neko objašnjenje, šta je u glavama igrača? Kako to da na domaćem terenu pred 10.000 navijača odigramo veoma loše i to kad imamo igrača više na terenu? Šta nas to koči da napravimo iskorak, šta treba da se desi? Kako se može promijeniti svijest da igrači treba da daju svoj maksimum pa i više od toga u ključnim utakmicama? Hvala.“

Odgovor:

Gubiti, kao i dobijati je sasvim ljudski. A još više je ljudski kada i pored gubitka ostajemo u zajedništvu sa sobom, bliskim ljudima, prijateljima, pa i s fudbalskim timom za koji navijamo. Sport bi trebao da nas uči fer igri, fer navijanju, ali i međusobnoj podršci i kada nam planovi ne idu po zamišljenoj putanji. Gubitak nas može podstaći da preispitamo naše planove, strategije, da uočimo greške, ali da s tim budemo ok. Uči nas vještinama podnošenja poraza, ali i tome kako da tražimo pomoć, podršku, osnaživanje kada nam je potrebno.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Queer prava za sve
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
More Stories
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?