Kao i u prethodnim knjigama, fokus Magdalene Blažević je na stradanju žena i djece kao najosjetljivije grupe tokom kataklizmičnih događaja kao što je rat. Takođe je prisutan i hronotop sela kao mjesta ljepote i okrutnosti. Selo nije samo kulisa priče, ono je istovremeno i junak koji aktivno određuje sudbine ostalih likova. U Sezoni berbe je možda i najviše istaknuta njegova veza sa smrću, zbog čega se ono preobražava u mitsku granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih.
Piše: Fedor Marjanović
Ljubavni roman kao trivijalni žanr
Pisati ljubavni roman u današnje vrijeme uglavnom znači priklanjati se ili boriti se protiv stereotipa o trivijalnoj književnosti. Krivica u tome je višestruka. S jedne strane, ljubav najčešće jeste tema djela koja se baziraju na melodramatičnoj radnji koja rijetko kada donosi išta više od vrijeđanja zdravog mozga. S druge strane, postoji određena vrsta prezira prema ljubavi od strane „ozbiljnih“ pisaca i čitalaca, koji se radije opredjeljuje za „manje izvikane“ teme poput rata ili pisanja o sebi samima. Stoga, napisati ljubavni roman, i to kvalitetan, danas predstavlja veliku hrabrost.
Književnica Magdalena Blažević je svojim romanom Sezona berbe pokazala kako ljubav nije izanđala ušećerena fantazija iz televizijskih sapunica, već ozbiljna psihološka tema koja još od antičkih vremena uz sebe veže isto tako bitan motiv smrti. U stranicama ovog kratkog djela, Eros i Tanatos su nerazdvojni, a tragična pozadina ljubavnih odnosa se osjeća na svakoj stranici, čak i u trenucima opasnosti prelaska u sentimentalizam.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Majka i kćerka
Kao i u prethodnim knjigama, fokus Magdalene Blažević je na stradanju žena i djece kao najosjetljivije grupe tokom kataklizmičnih događaja kao što je rat. Takođe je prisutan i hronotop sela kao mjesta ljepote i okrutnosti. Selo nije samo kulisa priče, ono je istovremeno i junak koji aktivno određuje sudbine ostalih likova. U Sezoni berbe je možda i najviše istaknuta njegova veza sa smrću, zbog čega se ono preobražava u mitsku granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih.
Specifičnost ovog romana leži u njegovoj strukturi. Sastoji se od tri dijela: Una, Ida i Snovid. Do sada je u kritici, kao i u marketingu knjige, manje pažnje posvećeno posljednjem dijelu. Ovo se može u neku ruku opravdati time što Una i Ida zaista nose glavninu radnje i predstavljaju svojevrsni mozaik dviju ženskih priča koje se međusobno nadopunjuju. Metafora mozaika ovdje nije slučajno iskorištena, jer se priča i u prvom i u drugom dijelu razvija nelinearnom naracijom, nehronološkim pripovijedanjem putem asocijacija i vremenskih skokova, tako da se na prvi pogled nasumično razbacani narativni dijelovi postepeno slažu kao dijelovi mozaika u koherentnu cjelinu. Isto se odnosi i na dva narativna toka, koji se mogu čitati odvojeno jedan od drugog, ali tek zajedno formiraju cjelovito djelo o obrascima ponašanja koje prenosimo s generacije na generaciju.
Ida i Una su majka i kćerka koje dijele zajedničku sudbinu preljubnica. Obje žene su udate, ali nesrećne u braku i zaljubljene u druge muškarce s kojima su ostvarile tajne veze. Ovo je osnovna narativna poveznica koja čini njihove priče bliskima. Ipak, njihova sličnost se ističe strukturom pripovijedanja. Iako su obje junakinje u ulogama pripovjedača sopstvenih priča, tipično pripovijedanje u prvom licu se usložnjava time što se žene obraćaju svojim odsutnim ljubavnicima. Time naracija stvara utisak lične ispovijesti osobi koja je više predmet ljubavne fiksacije nego stvarna ličnost. Takođe, ta fiksacija postaje jedna karakteristika koja junakinje bitno određuje.
Sličnosti ne prestaju samo na motivu preljube. Za roman je veoma bitna stavka i to što se i Ida i Una bave fotografijom, iako na različite načine. Dok je za Idu fotografija vrsta eskapističkog hobija, Uni je to profesija. Fotografija je takođe bitna za pripovijedni stil koji se sada može smatrati specifičnošću autorkinog pera. Naime, Magdalena Blažević ne spada u kategoriju autora koji priča priču radi priče. Umjesto fokusiranja na tok radnje, ona riječima oslikava sitne detalje koji sačinjavaju jedan prizor. Narativ se stvara od niza prizora, koji za razliku od fotografije kod čitaoca aktiviraju i čula mirisa, ukusa, sluha i dodira. Nijedna scena koju Magdalena Blažević opisuje, pa makar i statična, nije mrtva. Čak i ako se ništa ne dešava, potpunim aktiviranjem čula se iluzija koju autorka stvara približava stvarnosti i suptilno se nagovještava tajna koja se nalazi iza tog prizora.
Sličnosti Ide i Une su brojne i one obuhvataju i naizgled nevažne postupke kao što su odijevanje, kupanje u rijeci, kuvanje slatka (takođe inverzija profesija, pošto Una kuva slatko u jednoj sceni, dok Ida time zarađuje novac), posjećivanje šume i napuštenih kuća, te sama berba sazrelih voćki. U pričama obje žene vrlo je važan motiv ptice, koji se različito realizuje. U Uninoj priči ona je svojevrsni simbol bića iz bajke koje želi da bude slobodno, dok se kod Ide transformiše u glasnika stravične nesreće koja dolazi. I tu zapravo dolazimo do ključne tačke koja razlikuje majku i kćerku, do ratnog iskustva.
Transgeneracijska trauma
Već je rečeno da je pripovijedanje u Sezoni berbe nehronološko. Na makro strukturi to se razaznaje po tome što se čitalac najprije susreće sa kćerkinom ljubavnom pričom, pa potom s majčinom. Na ovaj način Unina ljubav i njeni postupci se retroaktivno objašnjavaju ljubavlju i postupcima njene majke. Ovim se uspješno popunjavaju određene rupe, pa čak i neki potencijalni nedostaci prve priče. Zato su veoma bitne i razlike dviju junakinja.
Prije svega, Unina priča se razvija tako što se ona vraća u svoje rodno mjesto, sprema napuštenu i oronulu kuću u kojoj je provela djetinjstvo, posjećuje pusti grad i pusto selo. Una se vraća u mrtvo mjesto. Ida svjedoči umiranju ili, bolje reći, ubijanju mjesta u kojem živi. Već se kroz Uninu priču nagovještava mračna pozadina pustoši koju obilazi, ali ona se tek u Idinoj priči ogoljava kao potpuno zlo. Za iskopine koje Una pominje, tek se u Idinoj priči potvrđuje da su masovna grobnica. Isto tako, određene Unine reakcije, postupci, pa čak i njena preljubnička veza, mogu djelovati kao hirovi jedne privilegovane žene iz srednje klase, ali se tek kroz Idinu ispovijest pokazuju kao obrasci ponašanja nastali iz transgeneracijske traume.
Ida je za vrijeme rata bila zarobljena u logoru. Zajedno sa sobom je povela i Unu koja je tada bila još beba. Unini prvi koraci su bili u zarobljeništvu. U logoru je Ida silovana. U kritici, kao i u određenim razgovorima s autorkom, istaknuta je scena silovanja kao tačka koju je poprilično teško napisati. Ovdje se zaista vidi pripovjedačko umijeće Magdalene Blažević. U presudnim trenucima, opis postaje vrlo sveden, ukrasi i metafore nestaju i pripovijedanje postaje skoro pa grubo faktografsko nabrajanje, kontrastno ljepoti jezika kojim se opisuju priroda, napuštena kuća ili erotska scena. U kritici je istaknuta opasnost estetizacije čina silovanja, što nije zlonamjerno upozorenje, ali u ovom slučaju nije pretjerano potrebno. Istina je da jezik Magdalene Blažević, s pažnjom na detalje i nevjerovatnom stilizacijom, ima tendenciju da određene stvari predstavi možda ljepšima nego što u stvarnosti jesu (možda zato što vidi nešto što obično oko ne vidi), ali u ovom slučaju, osim što autorka pažljivo ogoljava jezik u scenama nasilja, ona postiže snažan kontrast između nježnosti jezičkog izraza i surovosti onoga što se predstavlja. Krajnji efekt ni u kojem slučaju nije estetizacija niti romantizacija nasilja, već pojačan osjećaj zgražavanja nad gnusnošću čina koji narušava ljepotu pripovijedanja. Nježnost jezika predstavlja same junakinje, odnosno život kakvim one sanjaju da žive, a nasilje jeste gruba stvarnost koja prodire u njihove živote i ruši snove.
Uz opasnost da se čitaocima ne otkrije previše, ovdje će biti napomenuto da silovanje nažalost nije jedina tragedija koju je Ida proživjela za vrijeme rata. Tragični gubitak zaokružuje njenu priču u zatvoren krug iz kojeg nema izlaza. Najstravičnija od svega je implikacija da je sve što je Ida proživjela kazna za preljubu. Sama Ida to ne naglašava, ali raspored i smjena ljubavnih i ratnih scena upućuju na to. Ovo se ni u kojem slučaju ne smije smatrati autorkinom osudom junakinje, već patrijarhalnim obrascem koji je obilježio junakinjino odrastanje, kao i njen karakter. I bez ovog osjećaja krivice, Idina ljubavna priča je neraskidivo vezana za rat i prenosi mitsku vezu Erosa i Tanatosa u našu savremenost.
Potencijalni junak
Ako bi se Sezoni berbe mogli naći nedostaci, oni su najjasniji u trećem dijelu Snovid. S Idine priče pravi se novi vremenski skok u sadašnjost. Una je opet pripovjedač, ali u fokusu pripovijedanja nije ona već njen ljubavnik. Ovo stvara jednu dinamičnu situaciju u kojoj se opisuje dinamika njihovog odnosa. Dok je neimenovani dragi Uni bio neprisutni ispovjednik, kao i izvor frustracija, Una za njega predstavlja skoro pa utvarno prisustvo koje ga prati na svakom pokretu. On je priziva u erotskim fantazijama, dok njen pripovjedački glas prati i diriguje svaki njegov pokret. Ova vrsta promjene perspektive stvara poželjnu tenziju u ljubavnoj priči i od idealizovanog lika stvara punokrvnog junaka.
Zašto bi se onda ovaj dio smatrao najslabijim? Zato što se do ovog prelaza dolazi na samom kraju romana i poslije završetka Idine priče. Junak koji je veći dio priče bio potreban sveden je na broj stranica daleko manji nego što su ga imale Una i Ida. Na mjestu gdje bi se očekivao zaključak uvodi se novi element koji se naglo prekida. Samim tim i Unin odlazak iz rodnog mjesta se požuruje, što na neki način devalvira Idinu priču. Tragedija Unine majke se svodi na prepreku koju junakinja mora preći kako bi došla do svog idealnog muškarca. Zato otvoreni kraj, koji bi na neki drugi način mogao funkcionisati, djeluje više kao nedovršenost. Može se reći da bi roman bio upotpunjen da se autorka osmjelila ostaviti junaku još prostora za formiranje, čime bi se dala potrebna druga perspektiva njegove i Unine ljubavne priče.
I s ovim nedostatkom, Sezona berbe se može smatrati dobrim romanom koji prati dvije ljubavne priče, jednu tragično vezanu za rat i smrt i drugu čija budućnost ostaje neizvjesna. Ako možda nije postigla isti literarni uspjeh koji je dostigla sa zbirkom Svetkovina i romanom U kasno ljeto, Magdalena Blažević je dokazala da ljubavni roman nije stereotipna trećerazredna melodrama. Osim autorkinog neprevaziđenog stila, mora se reći da je jedna od njegovih velikih prednosti što će mnoge čitaoce uputiti na Nevidljive gradove Itala Kalvina, knjigu koja je autorki služila kao inspiracija i koju zajedno sa Sezonom berbe preporučujemo.
Naslovna fotografija preuzeta za zvanične Facebook stranice “Fraktura – najbolja literatura”