-
Ime i prezime?
Zovem se Arijel Kurtagić.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
-
Gdje živiš?
Živim u Bihaću.
-
Zanimanje?
Studentica sam druge godine međunarodnih odnosa i evropskih studija na Internacionalnom Burch univerzitetu, bavim se omladinskim aktivizmom s fokusom na političku participaciju mladih, te sam zagovornik za bolji položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, te njihovu inkluziju u svaki aspekt društva.
-
Koliko godina imaš?
Imam 23 godine.
-
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Nemam ga puno, ali mnogo volim gledati filmove i čitati, te provoditi vrijeme s prijateljima. Naročito volim pronalaziti filmove koji možda nisu „mainstream“, neki od sasvim samostalnih reditelja. Nedavno sam odgledala „Zion“, kratki dokumentarni film (u ovom slučaju, iz Netflixove produkcije) koji je meni zaista kristalizirao kakva osoba još uvijek trebam postati, te s kakvim vrijednostima želim da živim. Mislim da ako želimo bilo kome biti uzori moramo biti iskreni da postoje stvari s kojima se i sami borimo, bitke koje sami vodimo, bez obzira koliko nam je godina, i to je narativ od kojeg ova autobiografska priča nije pobjegla, mnogo mi se sviđa zbog toga.
-
Kakav je položaj osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Mislim da je vrijeme da osobe s invaliditetom pokažu da neće čekati da se neko bori za njihova prava, već da smo sasvim kompetentni i voljni da se borimo za poboljšanje svog položaja. Nedavno, zbog povećanja invalidnina i ulaskom Nacrta zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške osobama s invaliditetom u javnu raspravu, došlo je do velikih pomaka, ali to ne znači da je borba gotova jer i dalje vladajuće strukture ignorišu naše potrebe i naš nezadovoljavajući položaj, upravo zbog toga što se suzdržavamo od radikalnih poteza. To se, nažalost, mora promijeniti; uočili smo da nema mjesta za ljubaznost u borbi za dostojanstven život.
-
Odakle želja za aktivizmom i šta za tebe znači aktivizam?
Moja želja za aktivizmom je potekla prije svega, nažalost, iz osjećaja usamljenosti koju sam tada jako dobro prikrivala, ali također iz potrebe da razbijem rutinu. Bila sam znatiželjna što sve mogu postići, i ta znatiželja me i dan-danas pokreće. Neko sam ko je i dalje podložan pritisku društva, čak i u petoj godini rada s nevladinim organizacijama, i moj naredni cilj je oslobađanje od tog tereta, potrebe da zadovoljim očekivanja drugih.
-
Na šta si najviše ponosna u dosadašnjem radu?
Mnogo sam ponosna na puno stvari, ali ponajviše na sebe, iako to možda pomalo pogrešno zvuči, isprva. Ali i ne baš jer sam odrasla s mnogo, mnogo prepreka: zdravstvenih, socijalnih, strukturalnih, pa na kraju i onih unutrašnjih, s kojima se i dalje borim. Mnogo puta sam morala da pobijedim sebe i vlastite nesigurnosti i moram to nastaviti da radim jer imam obavezu prema svim ljudima na točkovima da pokažemo da znamo i možemo. Ali nama treba mnogo – mnogo više znoja, truda i suza, i poneko razočaranje u sistematski nedostatak podrške, da bismo uspjeli.
-
Dobitnica si mnogih nagrada i priznanja, možeš li izdvojiti najdraže i zbog čega?
Vrlo teško je odabrati, ali nagrada „Ravnopravno-različiti“ za lidera s invaliditetom u kategoriji žena za 2021. godinu. To ne znači da su mi ostale nagrade manje drage, ali ova je posebna, upravo zbog toga što su sve nominirane osobe zapravo osobe s invaliditetom. Svi smo bili u otprilike jednakim životnim okolnostima, ali se moj rad, uz malo sreće, tad uspio istaći. Bez obzira na to, iskreno mislim da svi koji su nominirani za ovu nagradu zaista je i zaslužuju.
-
Kako rušiti predrasude prema osobama s invaliditetom?
Teško pitanje za državu koja ne dopušta osobama s invaliditetom da pokažu svoje stvarne potencijale, mnogo nas je zatvoreno u stereotipnim kutijama. Definirani smo od strane društva na osnovu ograničenja naših stanja, i ono što nijedna osoba ne želi čuti jeste da je takav život jako teško živjeti, ali mi moramo pronaći unutrašnju snagu. Predlažem svim osobama s invaliditetom jedinu stvar koju mogu da učine, a to je da pronađu svoju strast i ulože svaki atom svoje energije u svoje vještine. Mi nemamo drugog izbora nego da dajemo svojih 150 posto za dostojanstven život u Bosni i Hercegovini.
-
Odakle crpiš energiju i ko ti je najveća životna podrška?
Energija se mora pronaći ako želite samostalan život, što je moj naredni cilj. Ali crpim je od ljudi oko sebe – prijatelja, kolega, profesora… Ovom prilikom, malo drugačije od svih ostalih intervjua, moram izdvojiti svoje profesore kao nezamjenjivu „kariku“ svog uspjeha, upravo zbog toga što se njihova podrška pokazala kao ključna u pobjeđivanju vlastitih nesigurnosti. Mislim da najbolje vide raspon svih mojih mogućnosti i bezuslovno vjeruju u mene, što je ono što mi doista treba u ovom trenutku jer tu vjeru u sebe još uvijek ne posjedujem. Ali, radim na tome.
-
Gdje na internetu drugi mladi mogu da te prate?
Drago mi je da pitate! Dostupna sam na Instagramu, te na Facebooku.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
-
Koji su tvoji planovi za naredni period?
Nažalost, naredna dva mjeseca ću morati da se fokusiram na zdravlje, ali nadam se da ću imati priliku da se posvetim daljnjim aktivnostima s Ujedinjenim nacijama, kako u Bosni i Hercegovini, tako i na Kosovu. Nedavno sam se vratila sa 5. Omladinske skupštine Ujedinjenih nacija na Kosovu, i mnogo smo razgovarali o nadolazećim projektima, ali za sada neću otkriti puno.
-
Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa?
Moram pohvaliti vaš dosadašnji iskren i neumoran rad u promociji mladih i relevantnih tema za mlade, a naročito ono što činite za promoviranje marginaliziranih zajednica. Samo tako nastavite!
-
Poruka mladima za kraj…
Bez obzira koji karijerni put odabrali, pa bilo to i nešto što nije tako glamurozno (svako zanimanje je potrebno društvu!), budite proaktivni u traženju svojih prilika za razvoj. Hoću.ba, PRONI, Institut za razvoj mladih KULT, Mreža za izgradnju mira, čak i Karike.ba, sve su to resursi koje trebamo i moramo iskoristiti za vlastiti rast i razvoj. Odlazak i napuštanje zemlje ne mora biti jedina opcija za sretan život. Uspjeti možemo i u svojoj domovini, ali moramo biti iskreni sa sobom i shvatiti da to nije jednostavno u ovim okolnostima u kojima se nalazimo, nažalost. Mnogo bih i sama voljela da su prilike za mlade u Bosni i Hercegovini dostupnije, ali nije tako. Moramo biti proaktivni na putu do vlastitog uspjeha.
