Adam Smith u svojoj knjizi Bogatstvo naroda, koja predstavlja temeljnu knjigu moderne ekonomije, spominje mehanizam „nevidljive ruke“.
Prema njegovom shvatanju postoje dvije ruke, vidljiva i nevidljiva. Vidljiva ruka svoje djelovanje manifestuje kroz poreze. Visina poreza se može dobrovoljno odrediti i naplatiti, što je u odgovornosti vlasti. S druge strane mehanizam „nevidljive ruke“ se oslanja na cijene i ona se formira na tržištu. Po tom mehanizmu, svaki pojedinac teži da postane bogatiji, gledajući samo sebe i svoj interes. Da bi povećao svoje bogatstvo, on mora da izvrši razmjenu na tržištu gdje ono što on nudi neko drugi vrijednuje. U tom slučaju kupci će isto tako vođeni sebičnim interesom, da što manje potroše novca, birati najniže cijene. Istovremeno investitori vođeni interesom da što više zarade novca, tražit će način da ostvare najviše profite. Zato će potrošači usmjeriti investitore da investiraju u najprofitabilnije djelatnosti, odnosno u djelatnosti koje proizvode dobra koja se najviše vrijednuju od strane potrošača, što će dovesti do povećanja opšteg bogatstva ljudi.
Drugačije rečeno, svaki pojedinac se trudi da sazna kako da najpovoljnije angažuje kapital koji ima. Nekada je taj kapital novac, nekada znanje ili vještine, a danas je to vrlo često i vrijeme. Kombinujući kapital koji ima, rukovođen isključivo sopstvenim interesom, on prirodno ili bolje rečeno nužno doprinosi i društvu, i to često na mnogo bolji način nego kada bi zaista želio da ga unaprijedi.
Tako poduzetnik koji se bavi proizvodnjom hljeba, to prvenstveno radi da bi zaradio, a ne da bi nahranio gladne. S obzirom na to da je njegov interes da ljudi kupuju hljeb kod njega, a ne kod nekog drugog pekara, on će se truditi da proizvede što kvalitetniji hljeb i da ga nudi po što nižoj cijeni. Na taj način on će stvarati profit, a kupci će dobiti najkvaliteniji hljeb po najnižoj cijeni. Dakle, slijedeći sebični interes za profitom, on zaista uspijeva i da nahrani gladne, a time i da doprinese povećanju ukupnog nacionalnog dohotka i ukupne dobrobiti.
Isto tako, profesor u školi, koji je vođen vlastitim interesom da zaradi platu ili interesom da radi ono što voli, i koji svoj posao obavlja najbolje što može, ne doprinosi samo sebi zarađujući novac za život, već doprinosi društvu u cjelini tako što obrazuje mnoge generacije mladih ljudi, prenoseći im svoje znanje i iskustvo. Tako je i sa novinarima koji obavještavaju javnost o bitnim pitanjima, ljekarima koji liječe ljude, pravnicima koji tumače zakone, automehaničarima koji popravljaju auta, trgovcima koji nasmijani dočekuju kupce …. i svim ostalima koji rade svoj posao najbolje što mogu. Na ovaj način oni ne samo da prosperiraju kao pojedinci, već daju doprinos i društvu u cjelini, koje ima pozitivan efekat od njihovog angažmana.
Bitno je istaći da se koristi „nevidljive ruke“ u potpunosti ostvaruju samo u uslovima savršene konkurencije, u kojem tržište proizvodi tačno onoliko korisnih dobara i usluga koliko treba kupcima. Međutim, takve idealne, savršeno konkurentne ekonomije ne postoje. Štaviše, nedostaci “nevidljive ruke” su i više nego vidljivi: hronična neefikasnost, stvaranje monopola, svjetske ekonomske krize, kontinuirano povećavanje nejednakosti između bogatih i siromašnih itd.
Stoga, jedan od odgovora na pitanje kako izgleda „nevidljiva ruka“ bi mogao biti da je to društvo u kojem je obezbijeđeno postojanje jednakih šansi za sve i koje omogućava da pojedinac vođen vlastitim interesom, ne samo da ne nanosi štetu nikome, već da donosi korist i sebi i svima ostalima. Drugo je to, što u današnjoj ekonomiji, navedeno mnogima i izgleda „nevidljivo“.
Naslovna fotografija preuzeta sa theimaginativeconservative.org
