Opet nije ništa nađeno. Iza sebe je ostavila još jednu u nizu od zakopanih rupa. Njene šape, neumorno su prelazile na druga mjesta, tražeći neku nepoznatu životinju u kojoj vidi hranu.
Znamo li uopće više komunicirati s drugima? Jesmo li svjesni naše ravnodušnosti ili smo postali otuđeni tek tako, i sad smo na dugoročnom standby-u?
Napisao je poruku: Ostaješ li ovdje preko vikenda? Ismail. Gledao je u svoju poruku strahujući da je loša, i znajući da nema bolju. Poslao je.
Ma bolja si ti od ovog. Od ovog blata koje te pozdravljalo cijeli život kad bi izlazila iz kuće, mrzeći usud što te ovdje izlegao. Živeći svoje dane među ovim brdima i šumama potajno si željela odlazak, jer si bolja od ovog.
Danas se vjenčajem s Bolom. Znate, dugo smo zajedno. Navikli jedno na drugo. Živimo skladno. Volimo se. Pa što da se ne ozvaniči?!
„Besmisao je svuda oko nas i u nama. Zar je moguće da ljudi toliko žmure i ne vide da ovo ne valja, da je loše? Vjerujem da ima još ljudi koji misle poput nas, mora ih biti.“
Poezija Amele Mustafić je objavljivana i nagrađivana po časopisima, portalima: Strane, Avlija, Zvona i nari, zajedničim zbirkama te antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje „Kulture snova“ iz Zagreba i „Rrom Produkcije“ iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije „Umiranje djetinjstva.“
