Književnost mladih: Faris Begović – Poznati neprijatelj

Opet nije ništa nađeno. Iza sebe je ostavila još jednu u nizu od zakopanih rupa. Njene šape, neumorno su prelazile na druga mjesta, tražeći neku nepoznatu životinju u kojoj vidi hranu.

Našavši jednu veću zemljanu površinu, ubrzo je shvatila da se pod njom nalazi još dovoljno neistražen prostor potencijalne hrane, opskrbe, odmora na njenoj mekanoj površini, još mnogo toga što može otkriti, budući da joj je osebujnost mirisa tog prostora pojačavala radoznalost.

Skakala je svojim šapama, s jednog mjesta  na drugo, pa je s njima pravila uvijek iste rupe.  Bezuspješno bi njušila po njima ne nalazeći ništa zanimljivo njenim nagonima. Svojim skakutanjem i neumornim iskopavanjem odavala je znake neodlučnosti i neke nerazumljive životinjske znatiželje.

Uzvik ,,Hej!“, jedan, njoj nepoznati predmet koji joj je prošao pored glave, te miris ljudskog bića, bili su dovoljni da smjesta, iznenada, obustavi svoju potragu i vješto svojim šapama preskoči ogradu bježeći od progonitelja.

,,Prokleta mačka, po Bog zna koji put! Pa ja ću je, ja ću je, idući put…“

Salva nadolazećih i nesređenih riječi, duboki i prodorni kašalj 70-godišnjaka koji je sjedio na staroj drvenoj stolici s pogledom na svoju baštu.

Bila je to još jedna od nebrojenih scena njega i mačke, koja ga je po ko zna koji put probudila iz njegovog slučajnog drijemeža, i koja, po ko zna koji put, pravi nered u njegovoj bašti, ako se tako može i nazvati, budući da se radi samo o zemljanoj površini, gdje je korov ostvario potpunu prevlast nad ostalim biljkama, a sama zemlja je brojala desetu godinu od kada je posljednji put neko zasukao rukave nad njom.

,,Idući put ću je dokrajčiti! Slijedeći put će puška biti tačno ovdje, evo ovdje, pored moje stolice, puna, puna!“, govorio je zadihano sa zastajkivanjima, upućujući pogled u neku nepoznatu tačku, kao da traži nekog nepoznatog sabesjednika.

Riječi dolazahu između dvije hrapave, ispucale usne.

Smeđe oči, smještene ispod gustih sijedih obrva, bacale su neumoljive i besciljne poglede po horizontu, ne bi li našle njemu najvećeg, najomraženijeg neprijatelja-mačku. Za njegovim stolom, nalazila se mala džezva, jedan fildžan, jedna kocka šećera, i jedna tabakera, gdje su se nalazile ručno smotane cigare.

Jednina, nije vladala samo stolom, već i čitavim njegovim domom, ispred kojega je i sjedio: imao je samo jedan par kućnih papuča, jednu spavaću sobu. Dakle, sve s obaveznim brojem: jedan! Jedina stvar koja nije oduvijek bila jednina je spavaća soba, pored koje se nalazila još jedna. No, ona je pretvorena u ostavu-jednu. Avlijom i baštom, pronio se miris duhana, a istovremeno s njim, ponovo onaj teški, sumorni turobni kašalj, ovaj put mnogo jači.

,,Oj, proklet da je i ovaj duhan! Ma goni se i ti!“,

zasiktao je, bacivši cigaru u baštu.

Pala je, tačno u jednu od onih rupa, iskopanih od strane njegovog neprijatelja. Cigara je svojim zapaljenim dijelom dodirnula zemlju, nakon čega je iskra nestala.

,,Joj, eno, sad upropastih onako dobar smotuljak! Ih joj, ne trebam ništa ni imati, kad sve upropastim!“, sada je uzviknuo još siktavije, sporo se doteturavši preko svoje avlije, širine dva koraka, do rupe, ,,Ajde, možda je i uspijem spasiti!“

Međutim, bačenoj cigari nije bilo spasa. Iskra je bila ugašena, papir se odmotao, a duhan rasuo. Doteturao se do stolice, zapalio novu cigaru, i počeo piti kafu. Uslijedilo je malo smirenje, disanje je postalo ravnomjerno, zašutio je, te bore na njegovu licu nisu više titrale od jeda i srdžbe. No, nastalo primirenje bilo je površinsko, šturo, neizgledno. Gledaše u onu rupu gdje se nalazila njegova propala cigara, pogledom punim samoprezrenja, koje se niotkud pojavilo na njegovom, od sedamdeset ljeta izboranom licu.

Izvor samoprezrenja, bijaše ta rupa, iskopana mačkinim šapama. Prelazio je s jedne na drugu rupu. Bile su nasumično raspoređene, s nejednakim razmacima, nejednakih veličina, dubina, širina. U tim rupama, koje nisu imale svrhe, nije se nalazilo nikakvog sklada. U njima se očitavala neka uznemirenost i neodlučnost. Neodlučnost. Na samu pomisao te riječi, bore su zatitrale ponovo.

No, više se nije radilo o mački.

Duhovno stanje ovog starca, sastoji se od dvije riječi: jed i prezrenje, upućeno svakom živom biću, svakom predmetu s kojim je dolazio u dodir, a i prema samom sebi.

Njegova tragedija započela je još u periodu kada je završavao gimnaziju.

Kao što većina prolazi kroz taj period, tako je i on morao donijeti odluku:šta dalje? Koji životni poziv? Kao sin poznatog gradskog ljekara, porodicom i rodbinom je vladalo mišljenje da će poći putem svog oca, konkretno rečeno:upisivanjem medicine. Sam on se stapao s općim stavom porodice, osjećajući da je to jedino logična i razumna odluka.

Međutim, njegova se sigurnost, ubrzo, nakon naglo donešene odluka, počela rušiti kao kula od karata. Prisjećao se, bio je pripremio sve knjige za pripremu teškog fakulteta. Na vrata njegove sobe pojavio se sam njegov otac, upitavši ga:,,Da li ti zaista želiš to, ili sprovodiš samo želju naše porodice?“ Tog trena, nije ni sumnjao da će mu to pitanje stvoriti ogroman razdor, dvoumljenje, te ispuniti ga njegovim budućim najvećim neprijateljem: neodlučnošću.

Počeo je sebe preispitivati.

Nastupile su nesanice, sati pukog razmišljanja, nervozni ispadi pred porodicom, prijateljima, poznanicima, ali odluka nije dolazila. Uvidio je slabost svoje ličnosti i karaktera. Da li je zaista želio poziv ljekara, ni sam nije znao. Bezbroj puta je sam sebi postavljao dobre i loše strane poziva, bezbroj puta je bio pred samim donošenjem odluke, bezbroj puta se nalazio pred samim vratima te skoro neosvojive tvrđave, zvane ,,konačna odluka“.

Izmoren,  vidno iznerviran vlastitom neodlučnošću jednog dana je nahrupivši u dnevnu sobu svojim roditeljima obznanio da će ići očevim putem. Uprkos takvom razmišljanju, bilo je to samo prividno olakšanje, a osvajanje ,,tvrđave“ je  bila samo iluzija, jer je već prvih dana studija, ponovo počelo ono isto bolno preispitivanje, ovaj put razornije i destruktivnije.

Amfiteatar, predavanja, ispiti, bili su za njega jedno veliko stratište s vješalima, gdje je obruč omče bio jači svakim danom, što se odrazilo i na rezultate.

Iako je prošlo mnogo godina, još se sjeća očevih opomena, ukora, ukazivanja o ,,sramoti“ koju mu nanosi svojim mizernim rezultatima na fakultetu. Sve je to rezultiralo odustajanjem, kao posljednjom palom kartom u kuli njegove sigurnosti. Tu istu kulu je trebalo obnoviti, novom odlukom, o novom pozivu. Opet je ponovo prošao bitku s poznatim neprijateljem-neodlučnošću. Sada se nalazio širok izbor, koji je praktički prestavljao brisani prostor, gdje je bio izložen kao nikad prije.

Bitka nije trajala dugo, jer se olako odlučio za poziv inžinjera, kao profesije koja mu se činila najotmjenija tog trenutka. Ipak, to nije značilo da ga je njegova velika mana napustila. Šta više, sada je to postalo dio njega. Pratila ga je u stopu, prilikom donošenja i najsitnijih, najbezazlenijih i najnevažnijih odluka: od izbora svakodnevne odjeće do odabira svog životnog partnera.

U malom periodu dobroćudni, učtivi mladić, nestao je. Njega je zamijenila, neka prezriva, mrzovoljna, puna jedi nakaza, koja je, u svim društvima, ozračavala jedino odbojnošću, ne ostavljajući prostora ni za kakvo drugovanje ili prisan odnos.

Nakon završenih studija, ponavljao se isponove isti scenario, samo s drugim segmentima. Čim bi nastupio ma i trenutak dvoumljenja, počeli su napadi uznemirenosti i usplahirenosti.

Nakon odabira jednog radnog mjesta, ubrzo bi ga odbacio, misleći da je napravio grešku. Davao bi otkaz, prijavljivao na drugi posao, gdje je i dalje bio nezadovoljan. Tako je svoj radni vijek proveo skačući s jednog na drugo radno mjesto, gdje je uvijek ostavljao nered za sobom, time dobivši ugled u gradu kao onaj ,,što ne zna šta će“. Isto se dešavalo s odabirom životnog partnera, novog mjesta življenja, krugovima društva. Sve je to rezultiralo onom mučnom jedninom, u kojoj danas živi, bez igdje ikoga, na periferiji grada. Upadnuvši u mučno isprepletanje slika, ponovo je zaspao.

Starčevo srce je prestalo kucati.

Cigara je ispala iz njegove ruke.

Papir se ponovo odmotao, duhan rasuo.

Drugi fildžan kafe je ostao pun.

Otišao je, za sobom ostavivši ništa drugo nego pustoš i prazninu u svim sferama života. Nedugo zatim, pojavila se mačka. Pogledavši u starčev nepomični položaj, prvo se osvrnula na rupe koje je do sad iskopala. Nastavila je i dalje tražiti, pri tom ne mogavši se odlučiti gdje da nalazi nova mjesta za kopanje.

Ponovo je kopala, dok čitav vrt nije bio razrovan.

Comments are closed here.