Svadba
Trčim. Hvatam sunčeve zrake, veselim se. Haljina s cvjetnim dezenima mi leprša oko nogu. Grohotno se smijem. Uživam sve čari prelijepog života – slobodna i sretna. Niko me ne može zaustaviti. Život je divan…
Iz te ljepote budi me grmljavina. Kiša lije, tmurnost mi zaokupila sobu. Danas je taj veliki dan. Onaj koji se cijeli život pamti. Danas se vjenčajem s Bolom.
Znate, dugo smo zajedno. Navikli jedno na drugo. Živimo skladno. Volimo se. Pa što da se ne ozvaniči?! Vjenčanje će biti bajno. Puno gostiju i svi će nositi surove maske ukočenosti i hladnoće kako i priliči jednom takvom paru. Nosit ću prelijepu crnu vjenčanicu s puno volana. Svaki volan je pažljivo satkan od problema, nit po nit.
Imat ćemo dvostruke kumove. Samoća i Tuga, moje vjerne druge, bit će odjevene u najbolje haljine kakve niko nikad nije vidio. Gospodin Veliki Očaj i Propali San, kao mladoženjeni najbolji prijatelji, imat će čast stajati s moje desne strane. Samo se nadam da neće zaboraviti prstenje. Jer ne mogu skinuti crni veo kako bih ustupila prostor poljupcima, dok prsten ne zasija na mojoj ruci. Obzirom da je ovo dosad neviđeno sklapanje braka i običaji su drugačiji.
Najprije, matičarka po imenu Laž priča o tome kako je sve lijepo. Dva-tri puta komparira taj pridjev. S dna prostorije neko dobacuje: „Ne vjeruj joj.“ Izignorišem. Svi šute. Onda pređe na temu ljubav. Promijeni je kroz sve padeže, dok je iz ćoška posmatra žena savršeno čistog lica, sklopljenih očiju, čiju kosu nisi morao dotaknuti da bi znao da je svilena. Svaka dlaka na svom mjestu. Na pločici uniforme piše joj Istina.
Kada Lažin monolog završi, pomenuta gospođa iz ćoška otvara oči i prilazi mladenki. Udari šamar – jedan, pa drugi. Ima tešku ruku. I tako sve dok si na nogama.
Moje je da ustanem i nasmijem joj se. Opet isti glas s kraja dovikuje: „Rekao sam ti.“ Okrenem se da vidim tu bahatu nakazu koja si daje toliko za pravo – kad ono tamo samo sjene Intuicije i Podsvijesti, maltretiraju Ponos.
Zanijemim pred prizorom, a pogrdne riječi koje sam se spremala izbaciti iz sebe ostanu visiti u zraku. Zaboli me u grudima. Vrištala bih i jecala umjesto Ponosa, jer on zbog svoje osobnosti ne može. Karakter mu ne dozvoljava. Pogledam uokolo, svi gledaju u jednu tačku ispred sebe, niko da spasi tog sirotana od udaraca. Bože, ubit će ga. Zakoračim da mu pomognem, da ga zagrljajem sačuvam od svega i šapnem riječi utjehe, ali me za prst povuče kovrdžava djevojčica prozirnog lica. Pitam se odakle se stvori, kad opazih kako stidljivo izviruje iz bidermajera plastičnog kalupa.
„Već je zgažen, ne vrijedi“, reče mi malena Suza uz najljepši osmijeh koji sam ikad vidjela. U sebi se pomolim za njega nadajući se da će se ubrzo dići na noge.
Buket nije od cvijeća nego od suza. U ruci su mi, tako jedna pored druge, činile jezerce. Bili su to ostaci moje duše. Kad se smirila buka, mlada i mladoženja, po običaju, gledajući se u oči ispijaju bidermajer, po pola. Sad vam je jasno odakle ona „jedna duša u dva tijela“. Nikad ne dobiješ nazad taj dio. Živiš s tim nedostatkom. Valjda misli da ti ga je nadomjestio prstenom koji me već sad žulja.
Došao je red na čuvenu: „Proglašavam vas mužem i ženom.“
Poljubim se s Bolom.
Prije nego nam počnu čestitati, krvlju se potpišemo u Život – Knjigu vjenčanih, knjigu crnih debelih korica s već puno potpisa prije nas.
Živimo sretno i zajedno do kraja života.
