Književnost mladih: Aleksandra Gligorević

Mla Dost

Tamna sjenka vrbe zauzimala je jednu četvrtinu površine hodnika. Igrajući na vjetru vraćala je život u svijetlosive pločice, stare vjerovatno koliko i ona. Mirko je zapamtio, iz nekog neobaveznog razgovora, kako je zasađena istog dana kada je završena izgradnja fakulteta. Kako su često profesori isticali, nije prva osnovana visokoškolska ustanova, ali je od izuzetne važnosti i društvo ne bi moglo funkcionisati bez nje. Valjda to svi kažu. Nekako je i žalio; on će završiti i otići iz te hladne zgrade, a ona će zauvijek ostati pasivni čuvar straže.

Zagasito žuti zidovi uvijek su mu budili osjećaj bljutavosti, koji četiri godine nije uspio da prevaziđe. Sjećao se poslijeratnih dana kada je kao dječak držao čokoladu u rukama, prvi put nakon mjeseci gladi, bijede i smrti. Žuti celofan, bijeli zubi dječaka gledali su ga pravo u oči, zaplakao je dok mu se čokolada topila na jeziku, tako je brzo zaboravio okus šećera. Nekada je otac svakog dana s posla donosio po jednu čokoladu, onda je iznenada prisiljen otupelošću života morao da je sanja, sve do tog dana kada mu je ponovo bila na dlanu. Knedla u grlu ga je stegla; zar nikada ne uspijemo pobjeći bijednosti? Prezirao je žute zidove.

„Ponovo sam pala ispit!“ – izgovorila je Doris, sjedajući na prvu slobodnu stolicu.

„Kako, šta je sad bilo?“ – namrštenog čela upitala je Sanela.

„Rekla je asistentu da nije u pravu!“ – brzo, da preduhitri prijateljicu, dodade Stanko.

„Kako ćeš mu to reći?“

Sanela je s druge strane obožavala žutu boju, mada ne tu masnu, prošaranu sivim prelazima starosti, već onu drugu – vedru, nasmijanu, srećnu žutu boju. Ta boja je bila jedini trag vedrine koji je reflektovao građevinski materijal. Poslije samo dva mjeseca provedenih u druženju sa žutim zidovima shvatila je da je fulala „životni“ izbor kao Fernando Torres gol na utakmici protiv Manchester Uniteda.

„Zašto da mu ne kažem? Pogrešno je uradio zadatak. Ne bih povukla svoje riječi sve i da mogu! Kako je Orvel rekao: ‘Ako sloboda išta znači, onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti.’“

„Opsjednutost Orvelom će te koštati godine na faxu!“ – viknula je Sanela dok je čekala kafu.

„Neka si rekla, zašto da se bojiš? Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?“

„Lako je Mirko tebi Selimovića da citiraš, baš te briga, putuješ u Rim da nastaviš školovanje, a šta ćemo mi koji ostajemo ovdje?“ – namrštenog čela gledao ga je Stanko pravo u oči.

„I ja sam aplicirala u Beču, daće Bog da me prime pa da idem odavde.“ – začuo se i Sofijin glas, puno tiši od ostalih. Gotovo uvijek je zadržavala mišljenje za sebe i slušala ostale, sada su je svi bez riječi pogledali.

„Uh, šta će ostati ako svi odemo?“ – ustala je Doris i pridružila se Saneli pored aparata za kafu.

„Šta me briga šta će ostati, niko ni na nas ne misli. Kada si ustala i rekla da nije u pravu, da li te neko od prepunog amfiteatra podržao?“ – klimnula je glavom u stranu. „E, tako bi bilo za bilo šta drugo, za koga se boriti?“

Nalonjen na stolicu ljuljao se Stanko, stolica je zaškripila pa je Doris pogledala u njegovom pravcu i dodala, koreći ga pogledom: „Pa valjda se borimo za sebe!“

Žustro žvakajući kebab, kupljen odmah na kisoku pored zgrade, Adnan je klimnuo glavom u pravcu Doris. Volio je njenu borbenost, istrajnost da dokaže kako žena ili bilo koja osoba nije samo lijepo lice sa svrhom da sve ćutke prihvata. Dobro, dopadale su mu se snažne žene, ne suviše snažne da preuzmu ulogu muškaraca, ali dovoljno drske da objelodane svoj stav. Kebab je bio bolji nego inače ili mu se samo činilo. Promatrao je lica svojih prijatelja, često su do kasno u noć besjedili o svemu što ih muči, a za šta su vjerovali da nemaju snage niti moći da načine promjene. On se nije slagao, ni malo, vjerovao je da može biti drugačije samo ako se dovoljno potrude. Poželio je da ga život odvede u grad Mla Dost. Dobio je naziv kao odraz ponosa na svoje većinsko stanovništvo.

Pričalo se, a i danas se priča da poput tog grada ne postoji ni jedan drugi, nigdje na svijetu. Toliko pameti, poštovanja, snage na jednom mjestu. Stanovnicima Mla Dost-i se ne može podvaliti slatkorječivost, laž i razvratne gluposti, povlašćeni status, oni pitaju, zahtijevaju objašnjenja, kažu NE za sve što smatraju pogrešnim. Jedini grad u kojem rat samo može da naiđe na nogu, odskoči nekoliko metara uvis i ne zadrži se ni jedan dan.

„Besmisao je svuda oko nas i u nama. Zar je moguće da ljudi toliko žmure i ne vide da ovo ne valja, da je loše? Vjerujem da ima još ljudi koji misle poput nas, mora ih biti.“ – progovorio je Adnan punih usta, dok je gužvao papir u lijevoj ruci. Nije se prevario, kebab je bio bolji nego inače, što mu je pričinilo zadovoljstvo da je toga dana makar nešto kako treba.

„Pričao mi je otac da je plakao kada je počeo rat. Rekao je da je bolje ne živjeti nego se boriti za tuđe lude zamisli, to čak nisu ni ideali, već dijagnoze.“ – dodao je.

„Ćutanje je isto kao nepostojanje, u čemu je razlika? Zar je normalno da živimo kao naši preci prije nas? Ne želim da moje dijete jednoga dana prolazi kroz sve ovo, da me pogleda i pita šta sam to uradio da mu obezbijedim drugačiji život. Kako mogu da ga pogledam i kažem da je i u moje vrijeme bilo isto, da nismo učinili ništa.“ – Mirko je pogledao u pravcu odakle je dopirao miris kafe, i sam je poželio jednu.

„Ako bih rekla da tonemo, šta biste uradili? Znate onu da svi napuštaju brod koji tone.“

Svi su se okrenuli u Sofijinom pravcu. Nisu znali da joj se takve misli motaju po glavi, tišina nema razumijevanje niti prepoznavanje.

„Ali ako svi napustimo brod, šta će ostati od njega, samo olupina?“ – Sanela je sjela do Sofije, osmijehom joj pružajući podršku da i dalje govori.

„Pa zar sada ima nešto više od olupine?“ – izgovorio je Stanko i napokon prestao da se ljulja na stolici.

„Ali zar te ne kopka misao da si nekada vjerovao kako možeš promijeniti svijet, nesvjestan njegove veličine? Zar te ne kopka pomisao da borba nije uzaludna, da će jednom biti bolje?“ – dodala je Doris, opekavši jezik vrelom kafom. Pomislila je kako je to možda Božiji znak da zaćuti, ali ipak su riječi imale više značenje za nju.

„Koja borba? Mi se ne borimo, mi smo uspavana masa koja misli da boljitak dolazi sam od sebe, da ćemo se jednom probuditi i biće sve divno.

Naši roditelji su tako mislili i očito nas naučili istom tom mišljenju, a gledaj čuda, roditelj nije sinonim za pamet, pa gledajući s te strane nisu bili u pravu. Zato danas odlazi Mirko, sutra Sofija, prekosutra neko drugi, sve dok ne odu svi i ugase svjetlo.“ – Adnan je pogledao kroz prozor dok su grupe studenata nailazile i prevrtale očima jer im je zauzeto mjesto.

Doris je gricnula usnu, nesigurno žmureći, pa pomjerila usne u jednu, zatim u drugu stranu. Lice se krivilo u nepravilne oblike dok je tuga zavladavala njime. Vodenim očima prelazila je pogledom preko skamenjenih lica prijatelja.

„Kada putuješ Mirko?“  – napokon je izustila.

„Sutra uveče.“ – drhtavo je odgovorio.

Obuzeti tišinom, kao šahovske figure stajali su utrnutih vilica, utrnulog dostojanstva, utrnulog ponosa, bez ijednog poteza na pomolu. Zamrlih riječi, oborenih pogleda, popuštali su pred teretom nezadovoljstva koji je prijetio da ih duhovno smrvi.

Nedostajaće mu možda čak i ti žuti zidovi; da ih nije pronašao, vjerovatno ne bi pronašao ni ljude koji su ga okruživali, a ljudi imaju moć da čine promjene, da štite i vole jedni druge, budu manje bahati, osvetoljubivi, zli – samo ljudi i niko više. Osmjehnuo bi se, samo da je mogao.

Nedostajaće mu.

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Intervju s dr. Milom Jevtićem: „Mentalno zdravlje se neguje baš kao i sve drugo“
Najgora cimerska iskustva - "Kupala se samo četvrtkom", "Imali su seks na mom krevetu", "U njenom ručku su bili crvi"...
Zašto studirati međunarodne odnose?
More Stories
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće