Književnost mladih: Hamza Hodžić

Odlomak romana Farbanje

*

Kad je shvatio da treba izaći sa Šejlom, nije znao kako da je pozove na izlaz. Imao je broj njenog mobitela, ali ne i hrabrosti da joj se javi. Nije znao ni da li će ostati u medresi preko vikenda. Više ni u šta nije bio siguran, ali tad shvati da mu upravo to može i pomoći. Napisao je poruku: Ostaješ li ovdje preko vikenda? Ismail. Gledao je u svoju poruku strahujući da je loša, i znajući da nema bolju. Poslao je.

Prošlo je deset minuta, a on ne dobija odgovor na tako jasno i jednostavno pitanje. Pomislio je da se naljutila u onu subotu kada ju je prvo gledao tako zanosno i zaslijepljen njenom ljepotom, a potom pogledom punim mržnje. Tačnije, bojao se da je to i ona primijetila i da ne želi ni da mu odgovori. Ali primijetio je ipak samo Baltazar jer ga u tom trenutku prepade zvuk nove poruke. Dok je otvarao poruku, ruke su mu toliko drhtale da je jedva držao mobitel u ruci. Ali sve to je bilo vrijedno čak i drhtanja jer mu je Šejla odgovorila da ostaje tu i pitala ga zašto bi ga to zanimalo.

 – Sad ne smiješ okolišati! Sad moraš biti direktan! – govorio je Ismail sam sebi pa se i poslušao.

Želim te vidjeti. Ne prestajem misliti na tebe. I moram ti nešto dati.

Drugu poruku je poslao bez ikakvog odlaganja i dvoumljenja. Čudio se svojoj hrabrosti i molio Boga da mu Šejla potvrdno odgovori.

Bilo je vrijeme korepeticije, ali skoro niko nije bio prisutan. U prvoj sedmici niko ne ispituje, a gušteri mnogo hrabriji nego lani, većinom su bili po obližnjim kafićima, ili negdje drugo. Ismail, uz nekolicinu svojih vršnjaka, sjedio je u učionici, ali ni on nije učio. Sve na što je mislio bila je Šejla i njen odgovor kojeg je s nestrpljenjem čekao. I kada je on stigao uz još jedan zvuk nove poruke, Irfan mu otresito reče da ugasi tonove. Ismail je htio da ga ubije u tom trenutku, ali na kraju samo spusti pogled na mobitel. Iznervirao ga je Irfan koji je bio tu samo da bi podilazio odgajateljima, da bi možda i ocinkao nekoga ako može. I onda se pravi kao da uči, kao da mu smetaju tonovi. A igrao je igrica na mobitelu ispod stola iako su u učionici bili samo učenici. Ismail je bio previše sretan da bi se svađao i prije nego što je otvorio poruku, uputio je još jednom dovu Allahu da se obraduje njenom odgovoru.

  Jesss!!! Hvala ti Bože! – Ismail vrisnu, a Irfan se prepade i izbezumljeno pogleda u Ismaila kao da nikad ranije nije vidio reakciju izazvanu istinskom srećom. Šejla nije imala ništa protiv toga da se vide, čak može izaći kada god on to poželi. Ali on je istrčao iz medrese ne obazirući se da li će ga neko vidjeti. Na izlaznim vratima ga je portir čak i zvao dobacujući mu neke prazne prijetnje, ali on je samo nastavio dalje. Morao je naći Baltazara, morao mu je reći šta se sve desilo.

Našao ga je, kao i uvijek, u Kolobari. Svi su sjedili u bašti, uživali u ranim jesenjim danima, samo je Baltazar sjedio unutra. Kada je Ismail ušao, on je bio na njihovom mjestu, sto u lijevom ćošku velike sale, i nešto pisao u svoj blokić kojeg je uvijek nosio sa sobom. Otrgnut od svojih misli Ismaila je slušao poprilično ravnodušno. Ismail je očekivao življu, radosniju reakciju pa upita Baltazara je li kod njega sve uredu.

 – Ma naravno, samo ja nisam nimalo iznenađen njenim odgovorom. U subotu kad si otišao onako naglo, Šejla je pomislila da je ona krivac za to. Morao sam lagati uvjeravajući je da to nije istina. Nedugo poslije toga me počela ispitivati o tebi. Oči su joj zasjale kad god bi pričali o Ismailu Kadriću iz okolice Sarajeva. Mislim da je upratila način na koji se je gledao dok je još prilazila.

 – I ti si joj pričao o meni, sve to pretpostavljao i ništa mi nisi rek’o?

 – Mislio sam da ti se ona gadi, da ti se povraća u njenoj blizini. – reče Ismailu i odvali se smijati plazeći jezik široko otvorenih usta. Bila mu je to najdraža grimasa kad bi se šalio i zezao s nekim prisnim.

 – Hajde ne seri! Ti si jedini skont’o i znao da mi se sviđa. Zašto mi nisi rek’o ništa?

 – Pa zato što si morao sam shvatiti, odlučiti šta ćeš. Put ljubavi ili put osvete. Ti želiš oboje, a to neće ići.

 – Znam ja šta hoću. Ja nju mogu voljeti i pored toga što je njegova sestra. Ako to ne mogne podnijeti ili shvatiti, onda ni ne mora! – bijesno mu odgovori Ismail.

 – Ok, ok. Ti znaš šta hoćeš, samo me nemoj udarati.

 – Ti uvijek moraš okrenuti na zajebanciju? Hoćeš li mi bar sad pomoći?

 – Ja se nikad ne zajebavam. – Baltazar nastavi zadirkivati Ismaila, ali i odluči dati mu savjet.

 – Sve što ću ti ja reći je da mislim da trebaš biti iskren. Šta ja znam. Govori ono što bi željela čuti. Sve su one iste. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. – ponovo isplazi jezik karikirajući sam sebe što je citirao Balaševića koji mu i nije bio naročito drag.

 – Reći ću joj da me čeka u subotu u tri sata na mostu na Drveniji. Kontao sam joj ponijeti ružu, odvesti je negdje na kafu, pa prema Darivi ako htjedne šetati.

 – Ma super je to, ti sav plan razradio. Nećeš je na Tabiju voditi?

 – Ma jok to. To dolazi kasnije, nego daj mi cigaru kad sam ovako fino raspoložen. – Ismail zapali cigaru i poče pričati kako je pobjegao s korepeticije. Dok mu je pričao kako mu je portir prijetio, začuše ezan s munare Begove džamije. Pogledaše se obojica i bez ikakvog dogovora, ko zna zašto, ustadoše i krenuše na akšam-namaz u Begovu džamiju.

*

(…)

*

Slika Muharema Gabele sve više je blijedila. Prošlo je mjesec dana otkako ga ne viđa jer je Muharem završio medresu. Maturanti završavaju školu mjesec prije ostalih, a dan nakon zadnjeg radnog dana se u okviru medrese održavala svečana akademija maturanata i maturantica. Muškarci bi od Drvenije do medrese pratili svoje djevojke, tj. pratilje. Nakon podne-namaza bi prešli u Begovu džamiju gdje se održavala svečanost. Učila su se ašera, ilahije, govorili neki važni ljudi iz Rijaseta (ako nema uvaženog reisu-l-uleme), direktor škole i razrednici koji su prozivali učenike. To je bilo njihovih pet minuta slave, ili, desetak sekundi. Na toj akademiji Ismail nije bio. Nije želio da gleda Muharema i Šejlu kako se grle. Šejla je, kao i uvijek, sve shvatala i čak objašnjavala kako ona mora, da joj je to dužnost, a ustvari je sasvim prirodno voljela svoga brata. Jedino u čemu je akademija pomogla Ismailu jeste odvođenje Muharema kojeg više ne sanja u svojim noćnim morama. Zadnji put je imao noćnu moru prije dva mjeseca. I tada se Šejlino lice postepeno izobličavalo. Oči su postajale drugačije, usne ružnije i tanje, a lice poprimalo onu odbojnu zajapurenost. I tek kad bi se Muharemovo lice zamotano u šamiju (u snu je Šejla uvijek bila pokrivena) pakosno nasmijalo, Ismail bi se budio oznojen i uplašen.  Ali više nije imao tih strahova da će ga Šejla izdati. Bio je zaljubljen i volio je onu koja se klela da ga nikad neće napustiti. Ono što Ismailu već danima nije skidalo osmijeha s lica bili su izlasci sa Šejlom na kojima nije bilo više nikakovog ustezanja. Grlili su se i ljubili kada god bi imali priliku za to, a Ismail se brinuo da svaki put i dobiju tu priliku.

Baltazar je bio istinski skrhan Selminim odbacivanjem, ali to nije nikome želio pokazivati. Kako nije imao puno prijatelja, niko nije ni primjećivao da je Baltazar skoro uvijek u internatu i češći nego ikada prije na korepeticijama. Ismail je bio jedina osoba pred kojom je mogao biti iskren i to je i bio. Ipak, zalud su bila sva nagovaranja Ismaila da nađe drugu, pa makar to bilo iz inata, iz želje da učini Selmu ljubomornom. Baltazar nije to želio isto onoliko koliko nije smio nastaviti pokušavati sa Selmom. Jasno mu je dala do znanja da ga ne želi. Jednog dana će i tuga proći.

Munja je nastavio zavoditi djevojke iz medrese nastojeći promijeniti ih što više. Kada one ne bi mogle izaći, odlazio bi sa Ismailom na kafu. Pili bi specijalitet kuće u Divanu, čuvenu Zaimovu kafu, ponekad produhovljeni ilahijama otišli u džamiju i pri povratku obavezno svratili do kladionice. Munja je volio svoje anonimne dojave, a Ismail svoju fudbalsku logiku. Ono što je tih dana jedino radovalo Baltazara bila je ponuda koju bi mu prokrijumačarili Ismail i Munja.

Ni uspješan kraj školske godine (Baltazaru je Kiraet bio upitan sve do zadnjeg časa kada je prvi put u svom školovanju uspio dobiti tricu kod Bega. Bez te trice bi Baltazara Kiraet čekao u augustu.) nije uspio oraspoložiti Baltazara. Čak je bio tužniji i još više povučen. Strahovao je Ismail da će izgubiti svog Baltazara, ali mu nije mogao pomoći. U ljubavi niko ne pomaže, a i on ima svoju tugu. Kraj školske godine je za Ismaila i Šejlu, naime, prije svega, značio fizičko razdvajanje između njih. To im nikako nije moglo doći u gorem trenutku. Na izlascima su bili tužni, a zaljubljeniji nego ikad prije. Munja nije imao tih problema.

 – I Zenica ih je puna. Zar je bitno kakve su? – nerijetko im je znao govoriti.

Ibrahim Ćehaja je posljednje dane provodio sa Merjem i skoro niko nije znao gdje je. Navečer ga češće nije bilo u internatu, iako je morao biti tu. Niko nikad nije saznao kako je uspjevao stalno izbivati iz internata, ili barem njegovi gušteri nikad nisu saznali jer se drugo tajno sastajanje u stacionaru nikad nije desilo. Škola je završila, Ćehaja je, konačno, otišao u maturante, a Ismail, Baltazar i Munja će sljedeće godine postati vicematuranti.

Comments are closed here.