JEDNA ŠALICA RAZGOVORA, NIŠTA VIŠE
U večernjim satima, dok još mjesec nije pokazao svoj puni oblik i sjaj, napravio sam si tursku kavu; bez šećera, kako volim. Prišao sam prozorskoj dasci u dnevnom boravku, spustio šalicu i nalaktio se odlučno. U pozadini se čuje tanani zvuk gramofonske igle i singlica „Can’t Hardly Stand It“ od Charlie Feathersa. Kao što bi Amerikanci rekli – cozy atmosphere.
Sasvim ambijentalni melos iz 50ih, kao u nekoj filmskoj sceni: mjesečev odsjaj i gramofonski zvuci (doduše, zvuci koji su pomalo šuštali). Opća monotonija.
Počeo sam promatrati okolo. Tog trenutka, dok mi je od jedne ruke dopirao jaki miris kofeina, drugom rukom sam češkao svoju bradu. Upirući pogled na okolne stvari koje su se nalazile na ulici tik uz moju zgradu, nisam primijetio ništa naročito – samo par auta tu i tamo. Jedino je eho gradske buke prkosio vremenu koje je stalo u tom trenutku. Nešto sam kont’o „Kava nije kava – ako nije razgovoruša“. No, svi moji prijatelji i prijateljice su bili trenutno nedostupni, kao imaju nekih „obaveza“. Nedjelja je to bila – savršen dan za naše najmilije, a još savršeniji su bili prizori u kojima sam uživao: prve zvijezde koje su okitile to jesensko, modro nebo i tanki oblaci koji su tkali razne oblike. Odmor za dušu i tijelo. Jedino što bi omelo tu harmoniju je blagi povjetarac, koji bi mi izoštrio pogled, te natuknuo novu pomisao: „Gdje su svi? Šta li je s Draganom i Lukom, sigurno su na smjeni u očevom restoranu…“
Uzdahnuo sam beznadno, protrljao lice i promijenio položaj ruku. Lagano i sasvim elegantno, ispih gutljaj kave kao da mi je zadnji, ali sam zato opržio svoj jezik kao nikad.
Tišina. Ništa drugo nije uslijedilo, no samo hod prolaznika koji su žustro negdje išli. Kuda?
Ne znaju ni oni sami… Samo pogledi i kimanje glavom trajali bi par sekundi. A oči, oči bi pričale beskrajnu priču, tako zanosnu i punu doživljaja, onu koju bi svatko rado slušao, ali nitko je ne priča ili pak ne želi. Čudno je to – kao da smo zaboravili pričati u inat mnoštvu jezika i riječi. Vjerujemo li uopće više jedni drugima? Svaka iduća minuta bi prošla samo u promatranju tih silueta zvanih ljudi dok ispijam kavu, crnju od neba.
I tako, u trenutku kada sam pomislio da više nitko ne izlazi u šetnju, pažnju su mi zaokupili koraci; tromi, ali dovoljni da opazim njih dvoje kako idu niz ulicu: starija gospođa koja vodi za ruku malenog dječaka. Pretpostavljam majka i sin, koje je samo obasjavala svjetlost tog prokletog uređaja iz dječakove ruke. Takozvani smartphone. Njegova majka je negdje zamišljeno gledala ili je tražila nekoga – tko bi to znao. Nedugo zatim, krajičkom oka, ugledao sam dvoje mladih zagrljenih ljubavnika kako sjede pripijeni na klupi. Šute. Jarka svjetlost njihovih smartphonea i brzo tipkanje na zaslonu je jedino što je dopiralo od tih sjena.
„Ništa neobično i novo“, pomislio sam.
Već osjetih kako dugo stojim nalakćen nad ovim prozorom, a nisam čuo niti jednu jedinu riječ, samo moj uzdah i nada koja progovara željom da će osluhnuti barem ono „Zdravo!“. Duboka tišina je zavladala okolo. Kao i Alfred Prufrock mjerio sam žličicama kave ne život, već sate samoće. Ni šuštanje vjetrića nije prekidalo to mrtvilo ulice. Nedogled tih silueta pratila je samo ta svjetlost njihovih smartphonea pomoću kojih valjda „komuniciraju s prijateljima“. Poželio sam barem dobiti poruku, no te večeri moj mobitel je bio bez i jedne obavijesti.
Moje lice oda crte tuge i čudne ravnodušnosti – san mi je bio potreban. Okrenuo sam se prema zidnom satu. Ponoć je već davno otkucala. Protegnuo sam se, počeo zatvarati prvo krilo prozora ali, u tom trenutku, netko nepoznat mi je počeo mahati. Čim sam ga opazio, tolikom silinom sam mu mahnuo, da sam skoro srušio svoju šalicu neispijene kave na trotoar. Nasmiješio sam mu se, tom naizgled običnom prolazniku.
Potpuni stranac išao je trotoarom moje zgrade kojem je, čini mi se, samoća bila jedini prijatelj.
Nisam mu prepoznao lice, niti sam znao njegovo ime, ali u gomili tih otuđenih ljudi osjetio sam isto negodovanje u njemu koje je i mene obuzelo tu večer. Ogrnut dugim, crnim kaputom s rukama u džepovima, njegov pogled tražio je samo jedno – razgovor! Samo jedan kratak razgovor prožet emocijama i suosjećanjem. Nagnuo sam se još više nad prozorskom daskom, tek toliko da bih čuo riječi tog slučajnog putnika. Žalio se govoreći o nepreboljenom prekidu sa svojom ženom i neprestanim svađama sa svojim roditeljima. „Volio sam je… stvarno jesam, ali nje nema više, otišla je drugome.“ Suze nije mogao sakriti, ali nije ni htio. Jecajući, tihim glasom mi je rekao o svojoj kćeri koju godinama nije vidio. „Više i nije tako mlada sigurno, znao bih, kad bih se samo mogao sjetiti koliko joj je godina“, rekao je bolnim tonom. Na sekundu je zažmirio kao da se želi probuditi u nekom ljepšem životu. Govor mu je postao nerazgovijetan kada je spomenuo sina. Uspio sam razaznati da se radilo o drogi, dobio je na poklon auto i… bum!
U tom istom trenutku začula se prodorna sirena auta koji je zakočio pred semaforom. Pogled je skrenuo u drugu stranu i suze su se ponovno sjajile u njegovim crnim očima. Njegovo se cijelo tijelo njihalo kao more, cupkajući petama o hladni beton. U tom trenutku, dobio sam odgovor na sve…
Znamo li uopće više komunicirati s drugima? Jesmo li svjesni naše ravnodušnosti ili smo postali otuđeni tek tako, i sad smo na dugoročnom standby-u?
Svakim danom se sve više udaljavamo od najbližih, a polako se počinjemo otuđivati od sebe samih. U današnje vrijeme ćemo veću pomoć i bolji savjet dobiti od potpunog stranca, nego od te famozne rodbine (u najboljem slučaju sjetit će vas se jedino preko Facebooka za rođendan). Prijateljstva i veze traju onoliko dugo koliko ti novčanik to dozvoljava. Učahureni u svom nekom „boljem“ svijetu jer ne želimo drugima podijeliti našu najveću tugu i sreću. Bojimo se. Grcamo u nervozi kakav ćemo odgovor dobiti od drugih, jer ne želimo biti povrijeđeni. Izgubili smo sebe, da bi se pronašli u drugima. Ego ne dozvoljava više da srce voli i ljubi, a o interesu bih mogao pričati do sutra. Osnovne životne i moralne vrijednosti smo zanemarili, jer tamo negdje se kao bolje živi, pa maštamo o tim prividnim idealima Zapada, ili čega već. U nizu vrtoglave tehnologije i propagande uz redovne naslovnice serviran je jedino stres i samo stres. Na kraju dana, jesu li samo roditelji jedini pravi prijatelji u našim životima? Što je to u nama ljudima, što ne da vanjštini da bude iskrena?
Pričali smo tako sat vremena, možda i više. Sve oko mene je postalo nevažno i samo taj razgovor je bio ono što mi je dalo elan. „Ni s kim se nisam ovako ispričao“, prodorno je viknuo taj prolaznik i sklopio oči.
Jedino onakav smiješak kakav je imao tada, možete vidjeti kada dijete dobije igračku koju je željelo. Sasvim nevin i iskren.
Dok sam uzeo šalicu u ruke i popio zadnju kap kave koja je ostala, prolaznika više nije bilo. Osjećao sam se kao da se budim iz nekog neopisivog sna, a moje riječi su se gasile kao i zvijezde na nebu, no ipak ostale duboko urezane.
