Književnost mladih: Olja Cvitanović

Ako smijem

Ma bolja si ti od ovog. Od ovog blata koje te pozdravljalo cijeli život kad bi izlazila iz kuće, mrzeći usud što te ovdje izlegao. Živeći svoje dane među ovim brdima i šumama potajno si željela odlazak, jer si bolja od ovog.

Bolja si od svoje majke koju si gledala godinama kako se savija i postaje grumen straha i neispunjenih snova zbog čovjeka joj, oca ti, kojeg trpi cijeli život, ako ništa zbog djece, zbog tebe. Ali, bolja si ti od nje. Bolja si od devetosatne smjene na poslu samo da bi došla kući i započela drugu smjenu potlačenosti čovjeku, djeci, široj i užoj porodici.

Bolja si od svoje generacije, kakvu to oni muziku slušaju, po kakvim mjestima to izlaze, toliko nekulture, toliko šunda, fuj. Bez trunke ukusa, bez bogde profinjenosti, ne možeš ni sa kim ni popričati o određenom bendu ili o nekoj super pjevačici ako nisu Pinkaši ili Grandovci. Definitivno si bolja od toga.

A tek drugarice, vršnjakinje, s ku*ca na ku*ac, glume čednost, a svaku večer kad krenu u varoš iza ćoška presvlače kaloše i farmerke u kojima su izašle i oblače dopičnjake i štikle što su u grmlju zaštekale.

Fulje koje imaju po 2-3 frajera istovremeno, a na kafama pljuju po potpuno istim fuljama kao što su one, zbog potpuno istih stvari koje i one rade. Ne da si bolja od njih. Bolja si od ovog jebenog mjesta koje tako nevoljko nazivaš svojim, od ovog učmalog vremena koje lebdi kao isparenje iznad močvare kroz uličice i sokake tvoje varoši. Bolja si od svega što te čeka ako ostaneš ovdje, bolja si od čovjeka s kojim ćeš završiti, bolja si od posla koji ćeš raditi, od kuće u kojoj ćeš živjeti, od djeteta koje ćeš roditi, bolja si. Bolja si! I jednog dana kad si presjekla da tebe ovdje ništa ne zaslužuje i da će tvoja krila biti vječno spuštena u ovoj tamnici slobode riješila si da odeš. Da odeš tamo gdje ćeš naći sebe, daleko, što dalje od ovog mjesta bez budućnosti.

Zašto nisi prije ovo uradila, čim si napunila osamnaest, nego si se nepotrebno pomijala po svojoj mrtvaji gore- dole par godina?

Ali, hajde, hajde, nećemo kvariti sreću, sad si ovdje. Nisi ni mogla pretpostaviti da ti je ovaj odlazak toliko trebao dok nisi došla ovdje i shvatila koliko ti je ustvari trebao. Ovo je svijet za tebe, ovo su ljudi za tebe. Toliko slobode, toliko mogućnosti, bezbrojno mnogo smjerova kojima se može krenuti i ni jedan nije pogrešan. Nema nikog da se namršti, nema nikog da negoduje, nema nikog da osuđujuće zaklima glavom. Svoja si, napokon! Napokon si tamo gdje zaslužuješ da budeš. Nikad više niko neće zabadati nos u tvoj život šta god ti radila. Nikad više svevideće oko mahalsko neće ti pržiti potiljak prateći svaki tvoj korak. Nikad više nećeš morati zatvarati prozor zato što je neko u bašti blizu tebe napravio teferič i masakrira tvoje uši šumadijskim ritmovima. Ovdje je svaki dan festival i svugdje su nasmijani i lijepi ljudi. Mladi, neopterećeni, iz svih krajeva svijeta, kulturnih glava, a ne heksaedarske konstrukcije kao glave ostavljene u davnom napuštenom mjestu. Svi te žele upoznati, a opet nisu napadni, ti želiš upoznati svakog od njih, istražiti taj kaleidoskop ljudstva koje se ponudilo. U tom naletu ljepote i topline si se i zaljubila, napokon u pravog čovjeka. Ne u seljačinu kao što je bio svaki koji ti je do sad srce lomio i gledao te samo kao komad mesa. Sve se posložilo u životu. To je to.

Sama si. Prošao je inicijalni zanos, inicijalna oduševljenost. Nakon godinu i po, dvije, sve se ispucalo, sve se isprobalo, dokazalo se da su sva poznanstva ovdje veoma kratka i površna, i je*i ga, sama si. I siva. Siva kao što je siva i tvoja zgrada u sivoj ulici u kojoj živiš. Siva kao što su sivi zidovi veoma urednog i čistog, ali hladnog i poprilično golog stana. Siva si kao usamljena svakodnevnica koja prolazi savršeno uredno svaki dan. Siva kao sabah-nebo svakog jutra i kao predvečerja koja provodiš uz kompjuter redovno i bez izuzetka. Siva si kao sjećanja koja te nekad obuzmu i kao maglovite vizije nepoznate budućnoti koja ovdje ima da bude. Usne tvoje zdrave, suncem tvog zavičaja oblikovane su sive kao i tvoje oči, nekoć šumski zelene, vesele.

Dozvoli da ti se ispričam zbog svega što sam rekao podsmjehujući se tvojoj prepotenciji koja te natjerala da ideš, oboje znamo da to nije razlog i da ti ne misliš tako. Premda u jednom trenutku možda jesi sama sebe lagala i filovala se takvim ili sličnim mislima, mi znamo da zbog toga nisi otišla, ni najmanje, nego da si otišla zbog mene. Djetinjasto i nerazumno, kako samo žensko koje voli može, riješila si da pođeš za mnom, kojem ni na kraj pameti nisi bila. I nebitno što nisi došla tamo gdje sam ja, došla si barem u grad koji je bliže meni nego onaj u kojem smo se rastali. Stvarno ne mogu da shvatim šta si zamišljala, valjda da će se nešto sudbonosno desiti i da će nas nijet ponovo sudariti negdje, ali si fakat napustila sve i krenula za mnom. I dok je mene hir tjerao po Evropi od grada do grada, ti si bila na jednom mjestu čekajući mene i istovremeno započinjući novi život bez mene, da bih jednog dana ja definitivno postao prošlost, a ti i dalje definitivno bila na tim koordinatama na koje si zbog mene došla.

Ako ikada ovaj papir dođe do tebe zamolio bih te, ako smijem, nemoj da ti ostatak života bude kolateralna šteta ranomladenačkog ljubavnog prenosa. Mene već odavno nema u tvom životu, ali ne dozvoli da nekim odgođenim učinkom kroz godine koje dolaze itekako krojim tvoju sudbinu nesvjesnim davanjem smjernice kuda da ideš kad si krenula onomad za mnom. Nemoj dozvoliti sivilu onoga što ti ustvari nisi (a ubjeđuješ sebe da jesi) da te preoblikuje dovijeka. Nemoj opravdavati ono što jeste tražeći razlog više da se mrzi ono od čega se otišlo. Molim te, nemoj neminovno postati Frau Müller ili Frau Lutz. Ni u ludilu nemoj da ti djeca jednog dana na svom poražavajuće oskudnom bosanskom zovu nanu na telefon, koju viđaju jednom u dvije godine, i čestitaju joj: „Sretan Bajram, liebe Oma“. Nemoj, molim te, da se probudiš sa četrdeset i nešto i sa činjenicom da nemaš nikoga oko sebe koga možeš nazvati svojim, ili samo ga nazvati popodne na kafu. Nemoj da ti ponos koji sad koristiš kao sidro koje te drži tu gdje jesi, ostavi strašne ožiljke svojim lancima koji sprječavaju kretanje ka tamo gdje se ni ne usudiš pomisliti da kreneš, a želiš.

Iako mene više nema u tvom životu nadam se da će nijet koji nas nije sudario kad smo se mimoilazili na Zapadu ovoga puta udesiti da ovaj papir dođe u tvoje ruke i da će ti prenijeti molbu koju sam gore nepotrebno razložio, a može stati u jednu rečenicu: „Molim te, dođi kući“.

Comments are closed here.