Postoje stvari koje nas tiho oblikuju, grade iznutra i uče kako da budemo bolji ljudi. Čak i kada to ne...
Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.
Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.
Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.
Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.
- Gospodine, molim Vas, ne može u apelaciji Ustavnom sudu da stoji „Kurčeva BiH“! – bio je izričit advokat, iako je otac insistirao na takvoj formulaciji.
- Kako ne može? Da li u mom rješenju o penzionisanju stoji Bivša BiH? I to Bivša s velikim B?
- Da.
- Da li je to službeni naziv?
- Nije, bivša je Jugoslavija, možda bi moglo da stoji bivša Socijalistička Republika BiH ili bivša Republika BiH…
- Ali, stoji Bivša BiH, je li tako?
- Da.
Još uvijek se sjećam da je tih oktobarskih dana baš ta nedjelja značila da ćemo starija sestra i ja imati vremena da odradimo još jednu borbu jastucima, jer roditelji idu negdje gdje se odlučuje o našim životima, našoj budućnosti, ali da se tamo djecu ništa ne pita. Nas se to nešto posebno nije ni ticalo. Bila je to jedna nedjelja, svake dvije godine! I sada je!
Ovo je priča o samo jednom trkaču - mom kolegi Nicku, koji je zaobišao klasičnu liniju i sporta i života, a posebno liniju dobi.
Među takvima je i mnogo mojih poznanika, pripadnika moje generacije, koji misle da kada bi se ponovilo ono što je svršeno u devedesetima, da bi hotimice uzeli puške u ruke i pošli preko livada i šuma u boj za, kako oni to kažu, svoj narod.
Stanovnici Sarajeva budite bez brige, sve je okej, imaju oni plan. A bit će i vode, doduše, kada Miro Purivatra organizira SFF, na koji dolaze svjetske face. Ne zna Morgan Friman šta je kanister, a Bogami ni Anđelina. Doduše ne odsjedaju svjetske kreme po Briješću, Alipašinom polju, Hrasnom i naseljima gdje su redukcije. Mada generalno govoreći, na prste možemo nabrojati naselja koja su pošteđena. Ali općepoznato je da Sarajevo za vrijeme SFF-a vrvi od turista, pa tada imamo povlasticu da se i istuširamo nakon 24 časa.
Zelenika ili Drina jedna je od hladnih reka Bosne i Hercegovine. Kroz istoriju nam je poznata kao granica Istoka i...
