Sve ovo mi, sve ovo sad

Postoji jedna država. Naša. Jedna jedina. Ovakva kakva je i jeste jedna jedina u svijetu. Njen glavni grad ne čine neki savršeni neboderi, visoko stilska arhitektura niti skupe fashion prodavaonice. Njen glavni grad je Sarajevo, s mirisom ćevapa koji se širi čaršijama i vodovodnim cijevima zatvorenim iza 23:00. U svu tu ludost estetike zaljubiš se kao ‘pubertetlija’ pa kasnije, kad doživiš dah savršenstva koji posjeduje svijet, vuče te nostalgija za tom malom zemljom gdje te određuju ime, godine, spol ili vjera. S estetike kasnije prijeđeš na ono apstraktno, nevidljivo nešto što te vuče da se gradiš i boriš za svoje stavove i ličnost. Naposljetku dođeš do stadija zaljubljenosti u paćenički i pećinski način razmišljanja i zaključivanja većinskog dijela svojeg naroda koji polaže nade samo u ponavljanje povijesti i onoga što ih je nekada represivno odgajalo.

Među takvima je i mnogo mojih poznanika, pripadnika moje generacije, koji misle da kada bi se ponovilo ono što je svršeno u devedesetima, da bi hotimice uzeli puške u ruke i pošli preko livada i šuma u boj za, kako oni to kažu, svoj narod. Ti isti adolescenti se sjete svake patnje tog istog naroda, svake žrtve i civila. Sami ponekad, s premalo znanja i još manje iskustva, prave od sebe odane ratnike, nacionalno nastrojene fanatike, izmišljaju posjede i pojmove. Baš kao pravi zalutali stanovnici ovoga vremena. Putuju unatraške. Mogu biti ispred mnogih, ne vraćati se u godine mladosti svojih očeva, odbijaju budućnost i kude je zbog prošlosti.

Vedran Smajlović u ruševinama Vijećnice 1992. godine (Foto: AFP) 

Uvjerena sam da oni žele to natrag jer osjećaju tu neku adolescentsku žar u grudima koja ne jenjava kod nekih cijeloga života a kod drugih se već ušuti kada uzmu knjigu u ruke. Tada počinju preispitivati sami sebe, svoj kolektiv, narod i djela svog naroda u prošlosti.

Osim pasivnih i psihički nerazvijenih ‘pubertetlija’, pomislim i na one koji s tolikom čežnjom izgovaraju onu, svima nama poznatu rečenicu, “Prije je bilo bolje”. Oni zapravo ‘boljim’ načinom života smatraju pedagogiju kojom su ih gradili kao osobe, a ona je izgledala protivna svakom današnjem pravu na slobodan život. Tako pokušavaju sve to umetnuti u pojam ‘tradicija’ pokazivajući to kao neki vid običaja.

Naravno, miješaju pojam običaj s pojmom odgajanje, jer običaji su zapravo plesovi, igre i pjesme koje su se pjevale u nekim dalekim davninama, dok su odgojno-represivne mjere kojima su bili podloženi su nespojive s ljudskim pravima i slobodama našeg doba.

Takve osobe pod tim “bolje” u većini slučajeva porede bračne živote modernog doba koje sa sobom nosi i mirno razvođenje istih s bračnim životom vremena kada je ono što mi danas zovemo tradicija zapravo bilo njihova svakodnevica.

Želimir Žilnik - Lipanjska Gibanja (Iz serijala "Rani radovi")

Iz tih nekih gledišta produciraju zaključak da je prije bilo bolje jer su se ljudi u brakovima voljeli, dolazeći do te činjenice zbog malog postotka razvoda u tadašnjem vremenu. Ne znam da l’ stvarno misle da i tada, u prošlom stoljeću, nije bilo žena koje su htjela razvod a nisu mogle upravo zbog ljudi koji su govorili da je to sramota i izdajništvo. Još tada, prema predaji starijih, nasilje u porodici bilo je na izrazito visokom nivou pa su oni zlostavljani ušutkivali sami sebe radi straha.

Zahvalimo se ljudima koji su otvorili vrata svoje krletke i daleko iza sebe ostavili takvu destruktivnost, te time pojačali tvoju, moju i svoju vlastitu slobodu na izražavanje. Nisu samo izražavanje ili prohtjevi bili zataškavani već gotovo svako ljudsko pravo na slobodno razmišljanje, djelovanje, stvaranje i samovoljno postojanje. Ne trebamo uopće dozivati bolja vremena ako ćemo pod tim smatrati ono u kakvom su okružju bili prisiljeni živjeti naši pradjedovi i prabake. To nisu bila vremena uz koja se može stavljati komparacija nekih veličanstvenih pridjeva.

Jedini takav pridjev možda zaslužuje, prema slobodi i življenju iste, stoljeće čija smo sadašnjost upravo mi, slobodni ljudi s apsolutnim demokratskim i ljudskim pravima te kao takvi ne trebamo tražiti reprizu nekog izgubljenog i gestama nehumanog vremena. Nažalost, upravo oni mlađahni ljudi puni života, iz prvog dijela teksta, potiču i hvale ovakve reprize. Obasuti prihvaćanjem svake neispitane činjenice o svom kolektivu, spužve ekstremizma i još veći upijači mišljenja okoline, štete i samima sebi i istoj toj okolini.

Takvi nisu prošlost, a nismo ni ti ni ja. Daleko od toga, nismo ni budućnost niti nešto između. Ne. Mi smo sad i nikad opet. I samo ovo vrijeme koje sad živimo je naše vrijeme. I samo o nama ovisi hoćemo li se nekad u budućnosti ponositi našom prošlošću.


Naslovna fotografija: Arman Fatić

Crvena pozadina predstavlja more krvi koje su narodi i narodnosti nekadašnje republike prolili u međusobnim sukobima u 90-im godinama prošlog stoljeća. Jugoslavenska Narodna Armija očito je trenirala civile kako bi jednoga dana se sukobili jedni s drugima.

Crni trougao je istinska reprezentacija “jedne i jedine” . Sama boja trokuta reprezentira abis beznađa koji je obuzeo sve sektore naše domovine.

Bijele zvijezde predstavljaju vrlu novu (bijelu, katoličku) EU, prijazni dom svih nacionalno orijentiranih političara i partija čiji je najveći doprinos svakako uzdizanje i odgajanje novog vala neonacističke populacije te uvećanje prividnih sloboda i jednakosti, za druge i drugačije, u medijskom prostoru.

Comments are closed here.