Metastaza propadanja

Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs 30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva. Odavno sam izvan te zablude da je Bosna i Hercegovina sama po sebi nefukcionalna država, da problemi izviru iz decentralizovanog uređenja i da je bilo šta što sadrži prefiks multi nemoguće, neprirodno ili neodrživo. Ovo su laži pojedinaca koji nisu svjesni vlastite odgovornosti u razvoju društva i države ili, iako svjesni, biraju da to ignorišu. Stoga, sva dolje izražena ogorčenost je ogorčenost prema ljudima.

Još uvijek ne znam da li sam otišla ili ostala

Još uvijek ne znam da li sam otišla ili ostala u zemlji. Provela sam u BiH 21 godinu, putujući povremeno. Prošle godine upisala sam master studij u Sloveniji i sada sam tamo. Slovenci se često  žale na stanje u svojoj zemlji, ali uprkos tome što je i Slovenija po kvalitetu života daleko od skandinavskih zemalja ili „skoro savršene“ Švicarske, tu sam odmornija. Gledajući s vana šta se dešava u Bosni i Hercegovini, u glavi mi stalno odjekuje pitanje: „Da li je moguće da mi ovako živimo, da ovo slušamo, da o ovome pričamo 30 godina i da li je zdravo provesti život u takvom okruženju?“ Tek sad osjećam umor i tjeskobu pri čitanju vijesti i praćenju drugog medijskog sadržaja.

Sada sam tačno na raskrsnici – Da li ostati ovdje (u inostranstvu) ili se vratiti kući? Ne namjeravam, a i ne mogu, ignorisati dešavanja kod kuće. Nije mi svejedno. Dilema je pred sljedećim mogućnostima: mijenjati svoju životnu sredinu iznutra, popravljajući pokvareno, ili zamijeniti tu životnu sredinu nekom drugom. U ovoj našoj je danas svaki problem s kojim se suočavamo primaran. Stoga je za prvu mogućnost život prekratak, entuzijazam potrošan, a zdravlje labavo. Ako odabereš drugu, proganja te odgovornost. Ipak, neko mora da zaustavi ovu lavinu neuspjeha, prijetnji, blokada, verbalnog nasilja, bahaćenja, korupcije, kriminala, nepravde, neznanja, laganja i pretvaranja. Ovo ne može biti ni održivo, ni dopustivo.

Korupcija kao način funkcionisanja

Prije nego čovjek dođe na svijet, nekom se u džep gura novčanica da bi taj dolazak bio koliko-toliko pristojan. I time počinje život u kojem ga „guraju“ da vara, potplaćuje, moli, kupuje sve – stipendiju, vozačku dozvolu, upis na fakultet, dobre ocjene, zdravstvene usluge, „upad“ u državni studentski dom i, svakako, zaposlenje. Cilja li na direktorsku poziciju ili na portirnicu državne ustanove, mora primijeniti nešto od gore navedenog. Ne pita se da li to želi, interesuje li ga i da li je sposoban za to. Važno je da li ima nekog da mu to sredi i ima li pare da plati to sređivanje. Nerijetko, odnosno zastrašujuće često, na korupciju se slegne ramenima i konstatuje: „I ti bi da možeš.“ I to objašnjava kako je moguće da je ta pošast potpuno zavladala u jednom višemilionskom društvu. Poniženi su i obrazovanje i trud, a pod tim poniženjem ovdje propadaju i sport, umjetnost, novinarstvo i medijski prostor, zakonodavstvo, pravni sistem, te zdravstveni i obrazovni. Mi nemamo luksuz da se radujemo velikim sportskim uspjesima.

Zadovoljavamo se plasmanima, umjerenim porazima, baražima, svim tim „zamalo uspjesima“. Otpadamo s evropskih, a svjetski popraćenih, manifestacija i takmičenja. I ako se nađemo tamo, na margini smo. Ne predstavljamo se svjetskoj javnosti. Bit ćemo zaboravljeni. Pamtit će nas po političkim krizama, oni koji to prate. Lišeni zadovoljstva i ponosa zbog nacionalnih uspjeha, mi identitet jačamo bijesom, prijetnjama, samosažalijevanjem i inatom. Ne znamo saosjećati jedni s drugima, ali smo nadmetanje usavršili do nebeskih visina. U tvom selu je ubijeno 50 ljudi? U mom je 150, dvije godine prije toga. Toga se nisi sjetio?

A sve zlo ne staje na ovome 

Sramotan ponos, loši uzori i licemjerje. Ovdje, neometano, žive ljudi kojima su ratni zločinci i ratni profiteri uzori. Ovdje žive ljudi koji su prihvatili da neko kolje, siluje, pali i protjeruje u njihovo ime. Ne distanciraju se od tih monstruoznosti, ali se razbjesne na svaki pokušaj pripisivanja kolektivne krivice. Kolektivna krivica jeste pogrešna, ali licemjerno je negodovati, a na krivici pojedinca graditi kolektivni ponos. Zlo se neprestano nadograđuje. Apdejtuje, što bi se reklo jezikom mlađih generacija. Nema nade da će to divljaštvo izumrijeti, jer njega njeguju mladi ljudi, rođeni 90-ih i kasnije. Među njima su oni mladi koji uživaju u hotelskom smještaju, švedskom stolu i bazenu, plaćenim američkim, njemačkim, švedskim, norveškim i britanskim parama.

Usput se fotografišu kraj banera ispisanog porukama o mladim ljudima koji mogu zajedno, koji će graditi bolju budućnost i potrebi suočavanja s teškom prošlošću. Ali onda, ipak, shvate da nije baš tako teška, ako daje neki povod za slavlje, pa bilo to i stvaranje lebensrauma isključivo za jedan narod, tako što druge, koji, po nesreći, tu žive stoljećima, ubiješ, protjeraš i siluješ. Možda jeste pogrešno, ali u historiji nađeš podatak da je taj narod još i prije bio žrtva istih takvih zlodjela, pa onda to doživiš manje jezivo. Opravdaš. Mi tek treba da se suočimo s monstruoznošću. Ne mora se ona nužno ispoljiti u fizičkom nasilju. To što se slobodno i redovno ispoljava u verbalnom dovoljan je razlog da se brinemo i plašimo. A biti svjestan toga, opravdan je razlog da odeš. Tačno je da time spašavaš samo sebe, a morbidna uvjerenja ostavljaš da cvjetaju, da se šire, slabeći snagu koja treba da im se suprotstavi i na kraju ih iskorijeni. Ipak, kancerogeno je slušati to. A tek upuštati se u borbu.

Ostavimo sad po strani stvarne geopolitičke prilike, lokalnu spremnost, interese velikih aktera i mogućnost da se ovdje opet zarati

Ali da li je normalno i podnošljivo, svaki dan, godinama već, slušati rečenice: „Da li je BiH na ivici novog rata?“, „Republika Srpska se otcjepljuje za 6 mjeseci.“, „RS se ne može otcijepiti bez oružanog sukoba.“? Nije. Zato što nas to zaključava u strah. Strah u sumnju, nepovjerenje. Nepovjerenje nas udaljava. Iz daljine nam se pričinjava opasnost. Opasnost stvara napetost. Napetost ne ostavlja vremena za bilo šta, osim za oprez i preventivnu samoodbranu. Ovim tokom, jedno društvo zatječe sebe lišeno naučnog, umjetničkog, sportskog, političkog napretka. A njegovi nasljednici lišeni ostavštine na kojoj će biti odgajani k daljnjem napretku. To je tragedija.

Važno je uvijek biti suprotnost svemu što nas uništava

Kad se poslože i sagledaju svi problemi i devijacije, šta se nalaže kao sljedeći korak? Podvlačim, ne mislim da je kukavički otići. Čovjek prirodno teži komforu. Geografski su nam vrlo blizu mnogo razvijenije i zdravije sredine, uređena i stabilna društva. Ta utjeha, često ponavljana, da je svugdje isto i da nigdje nije savršeno ne nalazi istomišljenika u realnosti. Nije svugdje isto. Da jeste, Šveđani bi živjeli kao Bosanci i Hercegovci, a ne žive. Savršenom niko i ne teži, ali teži životu u državi u kojoj je korupcija skandal i sramota, čija je automatska posljedica ostavka, a ne svakodnevica i način na koji se razvija karijera. Ipak, i kada ode, čovjeku ostaje mogućnost da bude drugačiji od poklonika imperijalnih ideja, ideja o superiornosti bilo kakve zajednice nad drugima, poklonika agresije, silovanja, paljenja, klanja, uništavanja gradova, spomenika i božijih kuća. U mogućnosti je, i dalje, da komunicira sa svojom rodnom sredinom i da prezentuje alternativu. Da bude ustrajan u tome. Danas je, svakako, vrlo teško biti i ostati izolovan.

Ostati, to tek nije kukavički

Mislim da je to dugotrajno opiranje ogorčenosti koja u svakom trenutku može savladati čovjeka. Potom, opiranje tome da ne postaneš kao ovi „loši likovi“ iz prethodnih redova. Upravo zbog toga mislim da je dobro odluku o trajnom ostanku prekinuti privremenim ili povremenim odlaskom.

S distance se vrlo dobro primijeti strahota bosanskohercegovačke svakodnevice. Osim toga, izmještanjem će čovjek vjerovatno doći u sredinu koja će mu dokazati da je drugačiji modus vivendi izvodiv i da se on ne dodjeljuje, nego se na njemu radi. Opet, ostaje mu da živi kao dijametralna suprotnost svemu što nas uništava. Mada, nemam nadu da će do danas rođeni ljudi dočekati očitu promjenu i potpuni nestanak ovih pošasti. Godinama ih uzgajaju i jačaju. Zbog toga, rad na promjenama se može činiti uzaludan. Mislim da je to jedan od najjačih izazova – ubijediti sebe da nije. Ipak, neko mora početi. Nisam sigurna u kojem će dobu živjeti oni koji će taj proces uspješno završiti.

Azra Kerić

Najčitaniji tekstovi

Prijavi se za poziciju glavnog i odgovornog urednika Omladinskog magazina „Karike“
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju
REGINA za Karike: Kod nas u bendu je jedina nacionalnost muzika
Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?
Kolica su moj najvjerniji saputnik, moj merdžo i moj prijatelj
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Banja Luka kakvu do sad niste vidjeli