Blog Alije Ljeve pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Kada se rodite u vihoru rata, u opkoljenom Sarajevu, ljeta 1993. godine, velika je vjerovatnoća da će vam ta patnja, užas i panika kojom ste od prvog dana života okruženi odrediti cijeli život. To se dogodilo i meni, s obzirom na to da su upravo rat i granatiranje mog grada baš na dan mog rođenja onemogućili da na svijet dođem u koliko-toliko normalnoj bolnici, tako da slobodno mogu reći da me taj krvavi sukob devedesetih, direktno ili indirektno, učinio osobom s invaliditetom i zauvijek mi promijenio život. No, nije to „rat bez rata“ na koji mislim u naslovu i o kojem ću danas pisati. Iako također zanimljiva priča, ostaviću to za neki drugi put.
Ovaj put bih da pišem o ratu bez rata, ratu koji svi mi, bez razlike u naciji, religiji, boji kože ili seksualnom opredjeljenju prolazimo svaki dan, još od završetka onog pravog oružanog sukoba.
27 godina će se obilježiti u novembru kako smo postigli mir u Daytonu, odložili puške, granate, bombe i noževe i odlučili da ćemo ipak pokušati živjeti jedni s drugima, u uređenju koje, reći će mnogi, nije idealno, ali je u konačnici ipak postiglo ono najvažnije za svakog čovjeka – mir. Ali, koliko od tih 27 godina smo zaista proveli uživajući mir? Iako do novog potezanja za oružjem nije došlo (i neće, nadam se), psihološki pritisak koji se iz generacije u generaciju, sada više nego ikada, stvara na narod ove države je nepodnošljiv, nehuman i skoro jednako destruktivan kao i same granate, čiji se ožiljci još uvijek jasno vide na pojedinim zgradama glavnog grada. Pred svaki važniji događaj, pred svake izbore, koji bi trebali da budu proslava demokratije, mi se vraćamo nazad u 1992. godinu, iznova i iznova, s istom retorikom, istim prijetnjama i strahom.
Ponavljam, rođen sam u vihoru rata, ali jedno dijelim i s onima koji su rođeni u miru, čak i mnogo poslije mene – strah, nelagodu i uznemirenost uzrokovanu decenijama nepromijenjenim pričama o novom sukobu, mijenjanju granica, otcjepljenju, unitarizaciji…
Iako se, uslijed gotovo linearnog, pravilnog ponavljanja takvih priča uvijek pred izbore, pomalo izgubila ozbiljnost tih prijetnji, oni koji podstiču takvu političku atmosferu neminovno ipak bude strah u svima nama. Strah koji ne dopušta normalan razvoj života u mojoj zemlji i koji nas i danas, skoro 27 godina kasnije, i dalje drži u prošlom stoljeću i onemogućava nam da se maknemo od ideja koje su davno trebale biti prevaziđene već samim uvođenjem demokratskog uređenja, poput glasanja ili ostvarivanja bilo kojeg drugog prava na osnovu određene etničke, nacionalne ili rasne pripadnosti. Zato s punim pravom mogu reći da ja, kao i svi oni koji su rođeni poslije mene, sve do onih koji su rođeni juče ili danas, zapravo živimo rat, jer isti u ovoj maloj zemlji nikada nije završen.
Psihološki rat jednako je opasan i jednako razara mladost jedne države, kao i onaj u kojem se puca po njoj.
Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.
