Pročitajte ko su nagrađeni i nagrađene na našem konkursu „Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta“ te obrazloženje članova i članica žirija.
Društvo se jeste pomjerilo naprijed, od vremena kada su žene dobile elementarna prava za učestvovanje u političkom životu pa do danas. Otvoren je veliki broj novih pitanja, ali istini za volju, neka velika i bitna pitanja su zatvorena, kao što je pitanje klasne borbe, kako pružati otpor eksploataciji, boriti se za povoljniji ekonomski položaj itd. Možda su to fundamentalna pitanja na koja moramo odgovoriti da bismo se mogli baviti drugim pitanjima i problemima.
Marksistička ideologija je davno bačena na smetljište historije, bez imalo truda da se elementarni postulati pokušaju primijeniti na današnje društvo. Stoga me ne čudi što za pojam „marksistički feminizam“ nikada nisam ni čuo u medijskoj sferi. To je ona podvrsta feminizma koja je možda nužna u bosanskohercegovačkom društvu, društvu koje se treba zapitati do kojih granica ide ubijanje ljudskog dostojanstva, a sve pod krinkom prava na izbor i jednake prilike na tržištu.
Nedim Sladić iz dana u dan veoma precizno prognozira vremenske prilike, a zahvaljujući svojoj ljubavi prema meteorologiji, talentu, trudu i radu, postao je prepoznatljivo lice na medijskoj sceni Bosne i Hercegovine.
Ovaj 24-godišnjak je zvanje diplomiranog inženjera u oblasti Softverski inženjering stekao 2019. godine na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, a zatim je primljen i na master studij u oblasti Primijenjena meteorologija i klimatologija s menadžmentom klimatskih promjenama na Univerzitetu u Readingu u Ujedinjenom Kraljevstvu. U razgovoru za „Karike.ba“ ističe da je neraskidiva ljubav prema meteorologiji kod njega prisutna još od malena, budući da je uvijek bio oduševljen meteorološkim pojavama, ali i brojevima koji su u ovoj nauci neizostavni dio. Također, u velikoj mjeri gaji i ljubav prema prirodi i okolišu te prirodnim naukama.
„Ova prostorija“, nastavio sam, „je moja kreacija. Sve je gluma, zar ne? Onda je moja istina jednaka svačijoj – jednako tačna, jednako pogrešna.“ Glas je šutio, ali osjetio sam toplinu osmijeha kako proždire zidove. „Samo jedna stvar je užasnija od izmišljenog pravila: pridržavati se izmišljenog pravila. Priroda je nepogrešiva; dakle, ja sam nepogrešiv.“
Kad imaš tu sudbinu da se rodiš u planinskom selu u koje se stiže samo ako si maksuz tamo krenuo, što rijetko ko čini, onda su ti mogućnosti svedene na minimum, ako ne i manje od toga. Negdje tamo gore, gdje, kad pogledaš iz daljine, imaš osjećaj da se vršike drveća spajaju s nebeskim plavetnilom, rodio se Ćamil. Kažu da se odmah po rođenju vidjelo da nije kao ostali. Komšinica koja je pomagala njegovoj majci pri dolasku malog Ćamila na svijet – naime, niko se u tom seocetu nije rodio van njega, takvo je vrijeme bilo – poprilično se načekala da se bebica oglasi. I baš kad se spremala da izmučenoj majci kaže da ni ovaj put nije uspjela do kraja da iznese trudnoću, začulo se tiho šištanje koje je ličilo na plač iz baš krhke konstrukcije. Sitno tijelo se prevalilo preko linije na ovu stranu koju neki neupućeni zovu čak i životom. Majka presretna, zaboravila je na svu muku i patnju koju je prije samo nekoliko trenutaka podnosila kako bi Ćamil uplovio u nemirno more ovozemaljskog života. Prigrlila je krvavo klupko na svoje grudi i po prvi put, nakon ko zna koliko pokušaja, osjetila istinsku radost.
Selo Rahimići 1964. godine
Visi l’ mu?
Žao mi je! Visiće drugi put ako Bog dadne– izusti seoska babica krvavih ruku i pogleda u izmučenu porodilju.
Sad kad smo same da ti k’o sestra sestri reknem, nemoj mi uzet za zlo, al’ ti bi trebala nešta preduzet’. Muško se pravi...
Reci!– frknu beznadežno žena. Reci, ako za Boga znadeš!
Nek onaj tvoj obuje rudarke pa u njima, znaš već... Ljepojka, nemaš šta izgubit’. Čet’ri šćeri su prikoviše. Nema bez muška dijeta spasa za ženska.
Jesi i ti tako?
Eno mi sinova k’o jablanovi.
Kao mala bila je uvjerena da ruke njene majke sadrže čitav svijet. Gledala ju je kako tuče bjelanjke u snijeg, uvjerena da je to magija. Njena majka je mogla iz običnih stvari napraviti nešto posebno – kruh, kolače, ručak. I to sve svojim rukama. Mama ju je rukama grlila, davala joj slatko, brisala joj suze. Mama ju je rukama i kažnjavala, ponekad reda radi, ponekad brutalno.
Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis.
„Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“
Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.
Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost. Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
