Kratka priča autora/ice pod pseudonimom Din pristigla na kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.
Kao mala bila je uvjerena da ruke njene majke sadrže čitav svijet. Gledala ju je kako tuče bjelanjke u snijeg, uvjerena da je to magija. Njena majka je mogla iz običnih stvari napraviti nešto posebno – kruh, kolače, ručak. I to sve svojim rukama. Mama ju je rukama grlila, davala joj slatko, brisala joj suze. Mama ju je rukama i kažnjavala, ponekad reda radi, ponekad brutalno.
Batine bi joj i oprostila. No mama, lijepa, draga, jedina mama ju je rukama protjerala iz kuće. Nije ju mogla kriviti – tako je odgojena. Ipak, boljelo ju je to što je njenoj majci bilo dovoljno da se odrekne svog jedinog djeteta priznanje – Mama, ja volim Enu. Zato živimo skupa.
Mamine ruke joj odavno ne pružaju utjehu. Enine ruke to dovoljno dobro rade.
Ena svojim prstima prelazi preko njenog lica skoro svaki dan. Više se raduje tim prstima nego poljupcima i pohlepno ih pritišće na svoje usne kada joj se približe.
Ena u rukama nosi samo bezuvjetnu ljubav. Zagrljaji traju satima. Kolači možda nisu prožeti iskustvom, ali jesu ljubavlju.
Na kraju krajeva, kome treba savršena štruca kruha ako ima ruke svoje Ene?
