Plavac – Tvoja ruka: Iz rubrike desilo se

Kratka priča autora/ice pod pseudonimom Plavac pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Avgust je. Sunce je sijalo jače nego ikad. Bezvoljan i umoran ležao sam u sobi radeći doslovno ništa. Iako je avgust bio vreo i ljudi su strujali na sve strane oko mene, ja sam se osjećao jako usamljeno. Ponekad bih izašao s prijateljima, ali zaista se nije dešavalo ništa posebno. Sjećam se, bio je 18. avgust. Listao sam društvene mreže i zapazio profil nekog nepoznatog momka s jako lijepom košuljom na profilnoj slici. Vjeruj mi, čitaoče, košulja je bila presudna. Dodao sam ga i nakon kratkog vremena ušli smo u neki vid konverzacije. Nisam imao nikakva očekivanja. Pomalo razočaran prethodnim iskustvima, mislio sam da je i on jedan od onih jebivjetara koji ni sami ne znaju šta bi sa svojim životom. Zaista smo mnogo pisali. Čitava dva dana. Još uvijek nisam znao njegovo pravo ime niti bilo šta o njegovom životu, ali ono što je bilo zanimljivo jeste činjenica da je taj momak imao dušu. Koliko god da smiješno zvuči kada to kažem o nekome koga poznajem tek dan-dva i to samo preko poruka.

Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.

Ipak to nisam učinio. Odlučio sam mu reći istinu. Nakon tri dana napisao mi je poruku i sav ushićen čekao da se upoznamo. I tada sam mu slomio krila rekavši mu kako sam se u međuvremenu smuvao i kako ipak želim dati priliku drugom liku. Mogao me je blokirati i samo nestati, ali nije. Na moju veliku sreću nije. „Samo si odlučio u kojem će pravcu teći naš odnos“, utješno mi je rekao i tako smirio demone moje savjesti. Bez obzira što sam ja tada bio zauzet, nastavili smo pisati, prijateljski. I tako dan za danom. Ubrzo smo shvatili da imamo toliko mnogo sličnosti. O mojoj tadašnjoj vezi ne bih mnogo govorio. Zamislite da riba pluta pijeskom Sahare ili tako nešto apsurdno. E to je bila ta veza.

Sada je već septembar i nalazim se u izolaciji. Ne baš tako srećan, pišem drugarici kako sam to veče u klubu napravio najveću grešku i kako osjećam da ovaj odnos ne vodi nigdje. Nefilmski partner mi piše kako mu smeta to što se ne viđamo, iako sam ja, ponavljam, u izolaciji. Ostavlja me preko poruke. Iskren da ti budem, više mi se sjebao ego nego što mi je zapravo bilo žao.

E sad kreće umjetnost. Krajem septembra sam izašao iz izolacije i došlo je vrijeme da upoznam famoznog momka s fensi košuljom. Bio sam u teatru i poslije toga dogovorili smo susret. Još uvijek nisam znao mnogo o njegovom životu. Objasnio mi je gdje da dođem, međutim, zbog moje prostorne orijentacije koja je ekvivalentna nuli, ja to nisam znao naći. Jedva sam ga sam namolio da siđe po mene. Kada sam ga ugledao, da ti budem iskren, u meni i nije bilo neke reakcije. Što se tiče fizičkog izgleda, nije bio nešto što sam ja preferirao do tada. Prišao mi je, upoznali smo se i krenuli k njegovom stanu. Energija koju je imao te noći oborila me s nogu. Kada smo došli u stan, dobro se sjećam, iz jedne od prostorija čuo se boemski glas Tome Zdravkovića što me je donekle dodatno bacilo u depru.

Veče je zaista bilo posebno. Crtali smo zajedno, pričali o životu, smijali se i životinjski jeli gumene bombone koje, igrom slučaja, obojica obožavamo. Posmatrao sam ga. U jednom momentu ustao je, zapalio cigaru i sjeo pored prozora. Tada sam shvatio da se u meni upalio plamen. Ma šta plamen, u meni je gorio pravi požar. Nekon nekoliko sati druženja morao sam krenuti kući.

Tada sam stvorio vlastiti pakao u svojim mislima. Došao sam kući, legao u krevet i naredna dva sata proveo plačući za prilikom kakvu sam propustio. Viđali smo se skoro svaki dan ili svaki drugi. A moj umni pakao bio je sve veći i veći. Znaš onaj osjećaj kad si u školi i fali ti tipa bod na testu za prolaz. Iako sam se osjećao grozno, bio sam srećan jer sam ga upoznao. Shvatili smo da smo doslovno iste osobe. Ista interesovanja, isti hobiji, iste muke… Naravno, ja sam bez blama nagovještavao i davao mu  očigledne znakove. Shvatio je on njih, ali ih je odbijao.

Nikada prije nije bio s momkom tako da mi je često pričao o svojim djevojkama. Tada bih tek umirao u sebi. Svakoj od njih htio sam počupati kosu golim rukama. Vrijeme je prolazilo i razgovarali smo o tome da li ima nade za nas. Rekao mi je da misli da nema i ono što sam uradio u klubu bio je sudbinski znak da ovaj svijet i nije baš za njega. Ja bih plakao nakon svakog susreta i zaista sam tada bio loše. Nisam ni bio svjestan koliko jedan potez može uticati na mnogo stvari u budućnosti. Bez obzira na sve, postajali smo sve bliži i bliži.

Oktobar je. Kišan i tmuran dan. Našli smo se i odlučili smo provesti sate vozajući se po kiši daleko van grada. Iako nije bilo tračka sunca na nebu, taj dan za mene bio je najsunčaniji i najtopliji. Parkirali smo na jednoj litici odakle smo posmatrali rijeku koja je tekla ispod velikih i snažnih brda. Kiša je počela padati sve jače i jače. Sjeli smo u auto i tada mi je prvi put priznao da mu se sviđam. Odmah sam uzvratio. Nismo znali kako dalje, iako smo u dubini srca bili zaista srećni. Ostavio sam mu prostora da se preispita i odluči, tako da smo se dogovorili da nećemo žuriti ni s čim.

Kroz čitav proces upoznavanja slušali smo Adele. Konstantno. Iako nismo žurili ni s čim, zagrljaji su postali znatno duži i mnogo više topliji. Kraj oktobra je, 28., četvrtak. Standardno smo se našli i odlučili smo se opet vozati malo van grada. Vani je bilo vraški hladno. Otišli smo do njegove vikendice. Nismo mogli ući jer je zaboravio ključ tako da smo se odlučili popeti na krov. Nebo je bilo savršeno. Zvijezde su sijale te noći mada one nisu bile jedine koje su sijale. Iako je vani bio minus, ja se nikada nisam osjećao toplije. Slušali smo našu Adele i, s obzirom da je bilo hladno, polako smo se približavali jedan drugom. Shvatio sam da je to pravi momenat. Prišao sam mu, svoju promrzlu ruku stavio na njegov topli obraz i poljubio ga. Osjetio sam zvijezde oko nas. Osjetio sam svako strujanje vazduha, uzdah i izdah. Leptirići koji su do tada bili mrtvi, podigli su se kao feniks iz pepela i nakon mnogo vremena zatitrali u mom stomaku.

I sada ti ovo pišem dok ga držim za ruku i znam da će ta ruka uvijek biti uz mene, u kojem god obliku se naša ljubav razvijala. Volio bih da i ti, dragi moj čitaoče, uhvatiš za ruku jednog momka u fensi košulji i da pod zvijezdama koje rado svjedoče probudiš plave leptire u svom stomaku.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
Međunarodni dan studenata uz razgovor s Farukom Devićem, predsjednikom SPUS-a
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Pismo domovini
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Hana Galijašević – Od Velike Kladuše do Yalea