Skidamo maske: Pandemija kao saputnik mog života

Ema Brljak je sedamnaestogodišnjakinja koja pisanjem pokušava predstaviti svoje misli. Pored pisanja, bavi se mnogočim, ali kaže da ni jedna od tih stvari nije bez duše. Voli životinje, Sunce i miris mokre trave. Vjeruje da je olovka u ruci mnogo više od tamnih tragova na papiru. U nastavku pročitajte njen rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.

Pandemija je za mene predstavila jednu veliku prekretnicu mojih razmišljanja, stavova, životnih pogleda i, jednostavno, svega što me činilo ovime što jesam. Na početku, gledala sam na nju kao na neko kratkotrajno stanje koje će da bude i da prođe, međutim, shvatila sam da ona nije nešto prolazno i beznačajno nego upravo suprotno. Pandemija, uprkos njezinom ograničenom djelovanju, ostavila je ogromne posljedice koje će, ko zna kada, završiti, a možda neće nikada. Promijenila je naše živote, da kažem, iz korijena. Promijenila je mene nabolje.

Neutralna zona

Ono što je jako tužno je to što nije promijenila moj pogled na politiku naše države i sistem kojim se BiH vodi. Oduvijek smo bili kriva Drina koja se ne može ispraviti koliko god se jako trudili. Nisam se iznenadila tom neutralnom zonom mišljenja koju je kod mene izazvala naša politika jer sam navikla biti razočarana u istu. Međutim, sada nisam bila ni razočarana ali ni pozitivno iznenađena. Nekako sam to doživjela s rezervom. Iako je naša država jako dobro postupila sa zaštitnim mjerama uvodeći ih na samom početku pojave neprijatelja zvanog pandemija, i time zaštitila svoje građane, to je jedino polje u kojem je naša politika odigrala fer ulogu.

Automobil skuplji od ljudskog života

Osjećam se jako loše što su mnogi građani moje države zbog naše političke uređenosti izgubili kruh na stolu ili što ne znaju koliko dugo će ga još imati. Smatram da se politika naše države nije baš držala pod ruku sa svojim građanima, mada to i nije neki bauk s obzirom da smo navikli na to. Dosadilo mi je gledati gladne, gole i premorene od robovskog rada, ljude svoje zemlje. Gade mi se ti prizori i pale refleks za povraćanje izazvan mislima na ljude koji to gledaju iz svojih vila, dvoraca, auta vrijednih više od života tih ljudi.

Bolna istina

Ne bih rekla da političari naše države mogu pozitivno da me iznenade, bez laži i izvrtanja, najiskrenije govoreći, u nekoj bliskoj budućnosti. Kroz svoj aktivistički angažman, ulažući sebe baš mnogo, shvatila sam jako bolnu istinu. Niko ovu državu ne može spasiti iz ruku u koje je pala, davno. Svjesna sam da iznosim mišljenje koje će mnogi shvatiti kao degradiranje ovog komada zemlje zvanog BiH, ali jako malo nas će skupiti ono što nosimo u donjem vešu i priznati tu istinu.

Daću banalan primjer – ovisnost o cigaretama. Teško ih se riješiti kada ih počnemo koristiti. U ovom slučaju, naša država previše dugo koristi loše i nekompetentne ljude na vlasti, da bi ih se samo tako lagano riješila. Loše navike je jako teško izbrisati. Skinuli smo maske i počeli udisati vazduh izravno, a ne onaj koji se prethodno filtrirao kroz vlakna maske, ali nismo skinuli ružičaste naočale i počeli da na politički sistem naše države gledamo kako bismo trebali. S ovakvim ljudima na tronu, bićemo uvaljani u blato s gorućim lampicama lažnog moralizma iznad glava ljudi kojima je obećana neka bolja budućnost. A njoj, zapravo, ovdje nema ni traga.

Slabo razvijena omladinska politika

Prema mladima, općenito, naša država ima slabo razvijenu omladinsku politiku. Za vrijeme pandemije, pogotovo. Jedva se sprovodila i kreirala politika za odrasle uprkos ogromnim količinama novca, a suvišno je i spomenuti kreiranje one koja bi se bavila mladima.

Vjerujem da se svi trebamo nadati boljim danima i ulagati u sebe bez obzira na okolinu u kojoj se nalazimo jer da smo zavisili od države u kojoj živimo, smatram, da dalje od svojih prvih koraka ne bismo otišli. Ne osjećam se ljuto i razočarano, ali ni sretno i uzbuđeno, no drago mi je što se životi vraćaju u normalu.

Vjerujem da se nikada ne bi vratili da je to ovisilo o našim političarima. Iako ćemo imati malo veća rastojanja, i lica prekrivena maskama, život se zaista vraća u svoj kolosijek.

Prošlost je iza nas i budućnost će biti jako drugačija.

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
Skidamo maske: Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina
Skidamo maske: Pišem ovo, a ruka mi drhti od bijesa
Skidamo maske: Presudni glas možeš biti ti
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Zašto upisati mašinstvo u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Osmijeh Mona Lize i tužna priča iza