U današnjem digitalnom dobu, mediji su sveprisutna sila u oblikovanju našeg razumijevanja realnosti. S pojavom platformi i društvenih medija, televizije, reklama i interneta, mladi ljudi su totalno izloženi idealiziranim slikama ljepote, bogatstva i uspjeha. Ovi prikazi, međutim, često ne odražavaju složenu stvarnost života i mogu iskriviti način na koji pojedinci vide sebe, druge i svijet oko sebe. Posebno je zabrinjavajući duboki učinak koji to ima na mentalno zdravlje, naročito kod mlađih pojedinaca čiji se mozak još uvijek razvija. Kako se medijska potrošnja povećava, ona utiče na sve, od samopoštovanja do fizičkog blagostanja, održavajući nerealne standarde životnih ciljeva koji otežavaju normalno funkcionisanje u mjeri u kojoj postaju opasna prijetnja.
Piše: Ema Brljak
Uticaj izloženosti medijima na psihički razvoj
Mladi u pubertetskom dobu i adolescenti, čiji se mozak još uvijek razvija, posebno su osjetljivi na uticaj medija. Prefrontalni korteks, koji je odgovoran za donošenje odluka, kontrolu impulsa i regulaciju emocija, ne sazrijeva u potpunosti do sredine 20-ih godina života. To znači da mlađim pojedincima često nedostaju kognitivni alati za kritičku procjenu sadržaja s kojim se susreću i mogu ga internalizirati kao svoju stvarnost. Vjerovatnije je da će se uspoređivati s često nedostižnim standardima prikazanim u medijima, što dovodi do problema kao što su tjelesna dismorfija, nisko samopoštovanje i nezdrave težnje.
Platforme društvenih medija kao što su Instagram, Snapchat i TikTok posebno su uticajne u oblikovanju slike o sebi. Dizajnirani su da prikažu odabrane trenutke života ljudi, često naglašavajući fizički izgled, materijalno bogatstvo i iskustva koja su u skladu s idealiziranim pojmovima uspjeha. Konstantno izlaganje ovim “istaknutim trenucima” može iskriviti osjećaj mlade osobe za ono što je normalno, navodeći ih da vjeruju da ove slike odražavaju stvarnost nečijeg života. Kao rezultat toga, kada se njihovi vlastiti životi ne poklapaju s ovim filtriranim verzijama uspjeha, to može uzrokovati osjećaj neadekvatnosti, depresije i tjeskobe. Sve navedeno, ostavlja dubok trag na metamorfoziranje mozgova, stavljajući ih u kalup iz kojega se kasnije teško oteti, budući da su vjerovanja koja ga čine duboko ukorijenjena u njegovu srž.
U prilog važnosti ove teme govori i činjenica da je Oxford odabrao za riječ 2024. godine riječ BRAIN ROT koja označava navodno pogoršanje mentalnog ili intelektualnog stanja osobe, posebno kao rezultat prekomjernog konzumiranja sadržaja (danas naročito internetskog), što objašnjava kakve mediji mogu ostaviti posaljedice na psihu.
Psihologica Nurka Redžepagić Bulić te osnivačica kompanije i platforme “Moj online psiholog” putem koje se, između ostalog, bavi i pružanjem usluga mladima koji se bore sa ovom problematikom dotakla se teme izjavljujući: „Uticaj medija na mlade današnjice je nedvojbeno velik, njegove granice sežu u zavisnosti od populacije u kojoj govorimo, međutim ne smatram da danas postoji populacija koja je imuna na isti. Smatram da smo danas svi, itekako kognitivno svjesni da stvarnost nije onakva kakvom se ona predstavlja u medijima, međutim ono što se dešava u našoj duši jeste da se mi nesvjesnim psihološkim procesom, dejstvom standarda koji su nam nametnuti, upoređujemo. Nesvjesno, jer je to naš način razumijevanja našeg položaja u odnosu na druge individue i to ne možemo prevenirati. Svi ćemo se uvijek upoređivati sa drugima, posebno mladi ljudi koji ne poznaju dovoljno sami sebe te ne razgovaraju dovoljno sa svojim roditeljima, pri tome pod uticajem hormona, bivajući izloženi konstantno medijima koji im serviraju pogrešne vrijednosti, dolaze do nesigurnosti u sebe, bezvoljnosti, anksioznosti, depresije te nezadovoljnosti sopstvenim životom u konačnici.”
Veza između medijskog konzumerizma i mentalnog zdravlja
Psihološki uticaj medija na mentalno zdravlje mladih ljudi ne može se procijeniti. Studije su pokazale direktnu korelaciju između visokog nivoa konzumiranja medija i simptoma depresije, anksioznosti i drugih poremećaja mentalnog zdravlja. Stalno izlaganje idealiziranim slikama ljepote i uspjeha može dovesti do negativne percepcije sebe i niskog samopoštovanja. Medicinski fenomen “upoređivanja i očaja” je danas sve više uobičajen, a objašnjava se kao pojava u kojoj pojedinci upoređuju svoje stvarne živote sa umjetnim, irealnim slikama koje vide na internetu, što rezultira osjećajem nezadovoljstva i nesreće. Simptomatologija je slična početnim simptomima depresije, po čemu zaključujemo da u velikoj mjeri otežava normalan život pojedinca.
Javlja se i tjelesna dismorfija – pojam koji se koristi da bi se opisalo doživljavanje sopstvenih dijelova tijela kao nešto što je ružno, neprivlačno i deformisano, iako u realnosti nije tako. Budući da je osoba preopterećena mislima o “deformitetu”, javlja se i opsesivno – kompulzivni poremećaj manifestiran opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama. Osobe koje pate od dismorfije, skoncentrisane su na svoje “mane” toliko da ne žele da budu u javnosti, što rezultira nedostatkom želje da se izađe iz kuće. Njihove tjelesne mane postaju njihovi vladari, što uzrokuje jak emocionalni bol i ometa svakodnevni život.
„Ne možemo reći da isključivo socijalni mediji izazivaju ove poremećaje, to je uvijek rezultat više faktora – socijalnih, psiholoških, uticaja porodice pa i organskih, tako da ne možemo reći da uticaj medija izaziva neki poremećaj uzročno – posljedično, ali definitivno možemo reći da ga pogoršava. Kada se mladi nalaze u okolini u kojoj ne postoji kontrola, u ovom slučaju kada je riječ o medijima, naravno da to dovodi do poremećaja slike o sebi te utiče na to da mladi postaju apatični, bezvoljni, demotivisani te svoje živote smatraju “običnim i nezanimljivim”, uvjereni u to da uvijek postoji bolje i ljepše od onoga što oni posjeduju. Banalan primjer uticaja koji mediji imaju na mlade, a do čijeg saznanja sam došla kroz ličnu praksu, jeste njihova motiviranost da nešto urade efikasnije i bolje ukoliko znaju da će to fotografisati te postaviti na društvene mreže, što u konačnici zadovoljava tu potrebu da ih drugi percipiraju idealizirano kao i oni druge”, objašnjava psihologica Redžepagić Bulić.
Uticaj medija na fizičko zdravlje
Efekti medija nisu ograničeni na mentalno područje; proširuju se i na fizičko zdravlje. Nerealni prikazi ljepote u medijima mogu dovesti do nezadovoljstva tijelom, s mladim ljudima koji nastoje zadovoljiti standarde koji su često digitalno izmijenjeni ili nedostižni. To može doprinijeti nezdravom ponašanju, kao što su ekstremne dijete, pretjerano vježbanje ili čak opasne metode mršavljenja, a sve to rezultira poremećajima fizičkog zdravlja.
„Pored uticaja medija na psihičko zdravlje, siguran je i njegov uticaj na fizičko, jer se mladi pokušavaju prilagoditi kalupima koji su im predstavljeni. Ne bih rekla da su nužno za to zaduženi mediji i njihova prekomjerna upotreba budući da prije par desetina godina nisu bili toliko zastupljeni ali su kalupi bili nametnuti usmjeravanjem pažnje na balerine, manekenke i slično, međutim sigurno je da su pojačali efekte na psihu mladih. Mladi, previše skoncentrisani na nametnute standarde, potpuno zaboravljaju racionalizirati, dovode se do nezadovoljstva sopstvenim tijelom, ne shvatajući da im je idealizirana slika predstavljena od strane onih koji danima ne jedu ili iscrpljuju svoje tijelo ekstremnim vježbanjem”, dodaje psihologica Nurka.
Štaviše, sjedilačka priroda konzumacije medija – posebno s porastom “skrolanja” društvenih medija, igranja i streaminga, doprinosi fizičkim zdravstvenim problemima, kao što su loše držanje, debljanje i nedostatak fizičke aktivnosti. Sjedilački način života povezan sa produženom konzumacijom medija je sve veća briga, posebno jer dovodi do povećanja rizika za kardiovaskularne bolesti, gojaznosti do srodnih zdravstvenih problema.
Sati provedeni konzumirajući medije koji na ljudski mozak djeluju poput droge čijim konzumiranjem gube svijest i pojam o prostoru i vremenu, usporavaju ljudski metabolizam, a pri nailasku na neku interesantnu informaciju ga ubrzavaju što se može opisati svojevrsnim rolerkosterom po naše zdravlje. Hormoni koji se ispuštaju u velikim količinama a pri tome u jako kratkom vremenskom periodu, ljudsko tijelo dovode u osjećaj “bori se ili bježi”, što nas čini izuzetno osjetljivim, našu toleranciju na bol niskom te razdražljivim u mjeri u kojoj stvaramo duboke posljedice na kompletan nervni sistem.
Dilema o dopaminu: Kako prekomjerna konzumacija medija remeti hemiju našeg mozga
Jedan od najdubljih efekata moderne konzumacije medija je njegov uticaj na dopamin – neurotransmiter u mozgu koji igra centralnu ulogu u motivaciji, zadovoljstvu i osjećaju nagrađenosti. Dopamin se oslobađa kada doživimo nešto ugodno, a ovaj sistem nagrađivanja je neophodan za jačanje naših navika i kreiranje ponašanja. Društveni mediji, video igre i digitalni sadržaj dizajnirani su da pokrenu česta oslobađanja dopamina, često u brzom slijedu. Ovaj proces je doveo do onoga što mnogi stručnjaci danas nazivaju “preopterećenje dopaminom”.
Kada pojedinci konzumiraju medije, posebno na društvenim platformama, njihovi mozgovi dobivaju trenutno zadovoljstvo u obliku lajkova, komentara i dijeljenja. Ovaj stalni tok nagrada trenira mozak da traži više ovih trenutaka trenutnog zadovoljstva. Problem nastaje kada receptori dopamina u mozgu postanu previše stimulisani a potom desenzibilisani. Kao rezultat toga, pojedinci mogu zahtijevati češće i intenzivnije podražaje da bi postigli isti nivo zadovoljstva. Ovo “dopaminsko sagorijevanje” može dovesti do niza kognitivnih problema, od deficita pažnje do naglih promjena raspoloženja, jer se mozak bori da se prilagodi pretjerano stimuliranom okruženju.
Dopamin je neophodan za motivaciju i fokus. Međutim, kada preplavimo mozak stalnim, malim dozama dopamina – kao što to činimo sa skrolanjem društvenih medija, instant porukama i gledanjem emisija – naši dopaminski receptori postaju preplavljeni. U suštini, naš mozak postaje uslovljen da traži kratkoročne nagrade, što narušava našu sposobnost da se fokusiramo na smislenije i dugoročnije aktivnosti. To objašnjava nemogućnost držanja pažnje na jednom zadatku duže od par minuta, jer mozak pojedinca jednostavno nije prilagođen na taj način rada.
Psihologica Nurka se dotakla i teme hormonskih promjena koje izazivaju mediji rekavši da: „Uticaj medija na otpuštanje hormona sreće je također veliki. Usmjeravanjem pažnje na sadržaje koji su nam ugodni se stimulišu centri u mozgu koji su odgovorni za sreću. Zbog toga je jedan od prvih koraka u terapiji osoba koje se bore sa poremećajima raspoloženja, postepeno vraćanje na sve ono što ih je činilo sretnim i izazivalo im ugodu, jer to upravo stimuliše navedene centre. To se dešava i kada gledamo omiljenu seriju, kada jedemo čokoladu ili zagrljajem omiljene osobe. Trebamo nastojati proizvesti što više hormona sreće na načine koji nemaju veze sa ekranima. Definitivno da pretjerana upotreba medija dovodi do otežanog fokusa, što je posebice izraženo kod djece i mladih danas. Kao neko ko direktno radi sa mladima, i sa djecom, tvrdim da se jako lako može uočiti uticaj ekranizma na njihovu psihu te da društvo nije svjesno posljedica koje oni ostavljaju na psihu djeteta, a potom i mladih osoba”.
“Dopaminsko izgaranje”, ne samo da utiče na pažnju, već i na emocionalnu regulaciju. Istraživanja su pokazala da prekomjerna konzumacija medija, posebno uključujući društvene medije, može dovesti do anksioznosti, depresije, pa čak i ponašanja kod mladih ljudi. Njihovi mozgovi postaju sve više ožičeni za brze nagrade i trenutno zadovoljstvo, a kada se suoče sa zadacima koji zahtijevaju strpljenje i trud, mogu se osjećati frustrirano i tjeskobno. To tjera pojedince da ipak skreću pažnju sa “pretjerano dugih” zadataka te je usmjeravaju na društvene medije u potrazi za ponovnim naletom dopamina koji će im vratiti osjećaj zadovoljstva.
Posljedice preopterećenja medijima
Efekti prekomjerne izloženosti medijima nisu ograničeni samo na pažnju i mentalno zdravlje. Oni također utiču na našu sposobnost kritičkog angažmana sa informacijama. Uz stalnu prisutnost sadržaja, mladim ljudima često nedostaje vremena ili kognitivnog prostora za promišljenu obradu i analizu informacija. To može doprinijeti širenju dezinformacija, jer pojedinci možda nemaju mentalne alate za razlikovanje činjenica od fikcije. Tome sljeduje lažni svijet sa nerealnim standardima u kojim mladi žive i nemogućnost da diferenciraju stvarno i izmišljeno.
Osim navedenog, konstantna zasićenost medijima dovodi do mentaliteta “uvijek uključeno”. Mladi ljudi osjećaju potrebu da ostanu povezani, provjeravaju svoje obavijesti i prate najnovije trendove, bojeći se da ne ostanu izostavljeni i izgube tok sa aktuelnim trendovima. Ovo održava ciklus medijske potrošnje koji otežava isključivanje i fokusiranje na interakcije u stvarnom svijetu, obrazovanje ili brigu o sebi.
Potraga za ravnotežom
Iako su efekti medija na mentalno i fizičko zdravlje zabrinjavajući, postoji nada. Stručnjaci naglašavaju važnost pronalaženja ravnoteže u potrošnji medija. Ključ je u redovnim pauzama od ekrana, bavljenje fizičkom aktivnošću i njegovanjem odnosa u stvarnom svijetu. Roditelji, edukatori i stručnjaci za mentalno zdravlje mogu igrati ključnu ulogu u usmjeravanju mladih ljudi prema zdravijim medijskim navikama i podsticanju suosjećanja u suočavanju s nerealnim standardima.
Na pitanje kako da pronađemo ravnotežu i naučimo pravilno konzumirati medije te minimizirati njihove negativne uticaje, psihologica Nurka Redžepagić – Bulić savjetuje: „Svi kolektivno moramo raditi na prevenciji, razgovarati o razlikama realnosti i fikcije koju nam predstavljaju mediji. Jako je važno posvetiti se jačanju samopouzdanja. U mjeri u kojoj mladima treba ukazati na važnost doziranja korištenja socijalnih medija, toliko treba i odraslima jer su upravo oni ti koji stvaraju temelje psihe djece koja kasnije postaju mladi a potom i odrasli ljudi. Trebamo se uključiti u aktivnosti u kojima uživamo, čitati knjige, truditi se biti što više u prirodi te baviti se sportskim aktivnostima, te provoditi mnogo vremena sa ljudima koji nas vole i koje volimo mi. Kada uhvatimo sami sebe u momentu u kojem shvatimo da smo idealizirali neku pojavu u medijima, možemo se poslužiti jednom korisnom vježbom iz neurolingvističkog programiranja pri kojoj ćemo izgovoriti sami sebi: “U redu, drago mi je da ta osoba ima tu i tu kvalitetu, ali ja imam neku drugu kojom ću ispunjavati svoje ciljeve i ići ka naprijed”, ovakav način pristupa našoj emociji nezadovoljnosti sopstvenim životom će nam pomoći da sve emocije koje tad osjećamo primirimo i uzmememo predah. Socijalni mediji itekako mogu i trebaju biti iskorišteni u pozitivne svrhe, pogotovo kad su pravilno dozirani. U konačnici trebamo živjeti svoj život i truditi se uljepšati ga svim stvarima i ljudima koje volimo i koje nas čine sretnima, a ne živjeti ga kroz prizmu tuđeg dozvoljavajući vremenu da prolazi nepovratno”.
Mediji igraju nedvojbeno moćnu ulogu u oblikovanju naše percepcije stvarnost. Za mlade ljude, čiji se mozak još razvija, stalna izloženost idealiziranim standardima ostavlja duboke posljedice. Međutim, sa shvatanjem moći medija a potom shvatanjem i da smo jedini koji im daju moć – mi sami, počinje i završava proces poboljšanja odnosa sa istima.