Amila Šišić je studentica koja voli da umnožava (ne)potrebne misli. Za one koji je pak žele upoznati formalnije, studentica je treće godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu te zaljubljenik u spoj marketinga i IT-a. U slobodno vrijeme čita, sluša muziku, piše, primjećuje i kritikuje. U nastavku pročitajte njen rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Šta je korona? Razmišljam o ovom pitanju već danima. Danima koji se pretvaraju u duge mjesece. Pitam se u kojoj igri smo sad pijuni? U konkursu piše da treba da odgovorimo na neka pitanja u sklopu ovog teksta, ali evo gledam i mislim da ih je malo. Malo za opisati stanje oko nas. Na kraju, kad odgovorimo na ista, biće kao bez odgovora. Bez eha naših riječi. I dalje će se javljati nova i nova pitanja, a mi se vrtiti u krug, bez odgovora, jer to je naša država – začarani krug.
Jesmo li skinuli maske?
Da li je maski ikada i bilo? Da li se ovdje misli na one zelene hirurške maske od po 6-7 KM na štandu kod neke žene, koja prodaje debele vunene čarape i vunicu, ili onih koje smo plaćali po 25 KM po komadu? Ili su to one maske koje obećavaju vile i kule pune lijepih kašika i tanjira? Drugo pitanje glasi: Kako su se političari ponašali prema nama? Bili su merhametli. Milostivi. Dva puta nam je oprošteno ono što su oni zakuhali i uradili, bez da im je iko od nas rekao: „Uradi to!“ Ipak, lakše se diše nakon njihovog oprosta, iako smo samo željeli čuti istinu, pronaći pravdu, ukazati na pogreške. Iako nam se nije imalo šta oprostiti, neka su nam vala oprostili. Hvala im.
Kako su se ponašali prema Tebi kao prema mladoj osobi?
Mlade osobe u našoj državi se dijele u tri grupe:
– Oni koji hoće nešto da stvore svojim rukama i takvima je, donekle, bilo sada lakše, jer je bilo toliko prilika za učenjem, daljnjim obrazovanjem, dokazivanjem. Naravno, te prilike nije stvorila naša država;
– Oni koje teže otići vani i njima ionako ništa ne valja. Ne valja vlast, ne valja okruženje, ne valja narod, ne valja društvo, ne valja ON… Jer nije pokušao. Jer nije zapeo i rekao: „Vala, sad ću probati, pa ako ne ide, ne ide.“;
– Treća grupa su oni koji su se borili za lizanje kašikica nakon popijene produžene s mlijekom, ito „cijede“ jednu dva-tri sata. Za tu jednu su našli koju marku, što od sebe, što od: „Mama, imaš ti šta sitno?“ To su oni kojima bi prestanak rada nargilhana bio smak svijeta. Oni kojima smetaju i ovi prvi i ovi drugi, pa će po tim kafama razvijati teorije kako ovaj prvi vozi GOLF 7, a on je SAMO doktor, a ovaj drugi „glumi mi neku facu, znam ga ja, do jučer nije imao marke“.
Pa šta mislite, o koju grupu su se najviše ogriješili?
Da li sam ljuta, razočarana, iznervirana stanjem za vrijeme pandemije ili to nije ništa novo?
Nije to ništa novo. Sami ste rekli. Nisam ništa od nabrojanog, bar ne sad dok ovo pišem. Čitam svoj tekst iz početka i shvatam da se mirim. Mirim se s time da smo ovce u toru, da nemamo samopoštovanja, da iznova i iznova padamo na koske nacionalizma koje nam bacaju kad god trebaju biti novi izbori. Mirim se s tim da ne želimo promjene, da nam je u redu parola „samo nek ne puca“.
I za kraj, „šta imaš da kažeš na temu politike naše države za vrijeme pandemije“?
Moja rodica kad je bila mala i kad god bi sjela da jede, govorila je: „Daj, daj, daj!“, s raširenim dlanovima i osmijehom od uha do uha. Podsjeća li vas ta situacija na politiku naše države za vrijeme pandemije?
