U prizemlju Elekrotehničke škole u Bihaću, pored stepenica koje vode na prvi sprat, neobična sprava. “To je nekad bio skladišni viljuškar koji se koristio za premještanje robe. Nakon moje ideje koju sam pronašao istražujući na internetu, razmatrajući u obzir te razne financijske poteškoće i samu arhitekturu škole, došao sam na ideju da možemo pregraditi jedan ovakav električni viljuškar u jedan koristan lift”, objašnjava nam Mehmed Bosnić, koji je lift konstruirao početkom ove školske godine kako bi sebi olakšao uspon na prvi sprat škole gdje se nastava odvija. Prethodne tri godine za to su bile potrebne tri do četiri osobe, najčešće Mehmedov asistent i članovi porodice, koji su ga svaki dan nosili uz i niz stepenice.
Mehmed je 2011. godine doživio nesreću prilikom ljetnog kupanja na Uni. Pri skoku u rijeku glavom je udario o dno i pretrpio teške povrede vratnih pršljenova. Rehabilitacija je trajala dvije godine, nakon čega se odlučio da nastavi svoje školovanje. Pri dolasku u školu, na samom ulazu su ga dočekale stepenice i druge arhitektonske i fizičke barijere. Jedno vrijeme njegova porodica se uzdala u pomoć ministarstva u otklonu barem dijela tih barijera, no onda su odlučili da uzmu stvari u svoje ruke i sami izgrade lift.
“Tri godine je bila pomoć obitelji, znači dajdže i asistent, koji su tri godine morali svaki dan mene ručno nositi na prvi ili drugi sprat, zavisno od toga gdje su se održavala predavanja. Nažalost, to je bilo malo teško za njih jer treba svaki dan nositi čovjeka uz stepenice i niz stepenice. To je bio koliko težak proces za njih fizički, toliko i za mene psihički jer sam svaki put morao gledati ljude koji me nose uz stepenice, što nije baš motivirajuće”, govori Mehmed za Omladinski magazin Karike. Sami radovi na liftu, pojašnjava nam, nisu trajali dugo, a ukupni troškovi su iznosili oko hiljadu maraka, najviše zahvaljujući firmama koje su dio posla odradile besplatno i prodale viljuškar Mehmedovim roditeljima ispod tržišne cijene.
Čekajući ministarstvo
Pri ugradnji lifta, ali i tokom čitavog školovanja, Mehmed je imao podršku škole, no ne i resornog kantonalnog ministarstva. “Nažalost sve nadležne institucije koje su tu trebale reagirati nisu, što znači da nije bilo podrške s njihove strane, ali je bila ogromna podrška od strane škole, školske administracije, mog asistenta i uz pomoć njih sam uspio zapravo završiti svoje školovanje koje bi bilo jako, jako teško da nije bilo baš njih”, kaže ovaj maturant i budući student informatike.
Almir Štrkljević, asistent za rad s djecom s poteškoćama u razvoju, s Mehmedom radi posljednje tri i po godine tokom kojih Mehmed nije izostajao s časova bez obzira na sve barijere s kojima se susretao. “Uz pomoć Mehmedovih roditelja i dajdži koji su dolazili svako jutro tokom tri godine, mi smo uspijevali postići to da je Mehmed bio prisutan na svim satima tokom školske godine bez ijednog opravdanog, odnosno neopravdanog izostanka, osim kada je to priroda njegove povrede zahtijevala”, kaže Almir i dodaje da je sama škola maksimalno izašla u susret Mehmedu i njemu osiguravši elektronske materijale, testove u elektronskoj formi, bežični internet za njega i Mehmeda, što je bilo neophodno s obzirom na to da Mehmed zbog prirode svog tjelesnog oštećenja ne može da piše s olovkom.
“Laptop je Mehmedov alat, pomoću kojeg on prati svu nastavu. Materijal koji predavači omogućavaju je u elektronskoj formi i predavač nakon dolaska na sat elektronski prebacuje materijale Mehmedu na laptop. Ako postoji neki materijal koji se mora obraditi i odraditi na školskoj tabli, tad ja kao asistent priskačem u pomoć, slikam sadržaj i elektronskim putem šaljem Mehmedu”, opisuje nam Almir kako izgleda školski sat njih dvojice.
Iste barijere čekaju i na fakultetu
Ovaj školski objekat, kao i u ogromna većini drugih u našoj zemlji, nije prilagođen osobama s tjelesnim oštećenjima. Neadekvatan prilaz školi, ulaz u školu, stepenice između spratova, nepostojanje lifta i prilagođene rampe, sve su to prepreke s kojima se učenici u invalidskim kolicima ili s drugim oblikom tjelesnog oštećenja svakodnevno susreću. Almir Štrkljević se kroz tri i po godine iskustva rada s Mehmedom uvjerio kako se uz minimalna financijska sredstva i uz stopostotnu posvećenost svih aktera u procesu inkluzije mogu postići veliki rezultati. Nažalost, podrška jednog od najznačajnijih faktora, ministarstva obrazovanja, često izostane ili je premala, kao što je bio i kod Mehmeda slučaj.
“Uz pomoć ovoga lifta, uz pomoć osoblja škole, mi imamo Mehmeda koji je maturant, odličan đak, imamo mladog čovjeka koji će nastaviti školovanje, imamo mladog čovjeka koji želi odraditi određene stvari i mijenjati budućnost, ne samo sebe, nego i ove zemlje. Ja se nadam da će ova poruka doći do ljudi do kojih treba”, istakao je Mehmedov asistent u razgovoru za Karike.
Mehmed večeras ima matursko veče. To će biti kruna njegovih pobjeda u borbi s brojnim barijerama s kojima se susretao tokom četiri godine srednje škole, koju je završio odličnim uspjehom. Sebe u budućnosti vidi kao programera neke od velikih tvrtki iz IT sektora. Namjerava studirati informatiku na Tehničkom fakultetu u Bihaću koji je dvadesetak metara udaljen od Elektrotehničke škole. I tamo će ga dočekati gotovo iste barijere na koje je naišao i prije četiri godine u srednjoj školi. “Nadam se da ćemo i tamo naći rješenje za sve to”, vedro i odlučno kaže Mehmed.
Mi se nadamo da će ministarstvo obrazovanja (kulture, nauke i sporta) Unsko-sanskog kantona ovog puta djelovati brže i zajedno s Univerzitetom u Bihaću olakšati Mehmedu, ali i drugim osobama s tjelesnim oštećenjima, studiranje već od prvog dana. Uz minimalna financijska sredstva i stopostotnu posvećenost.
