U borbi s bolešću nekada se do samog kraja ne može naslutiti pobjednik. Zahvaljujući njenoj nepredvidivosti čovjek je dočekuje nespremno – dolazi kad joj se najmanje nada kako bi ga porazila ili naučila nečemu jako važnom. Čak i kada je ne osjeti na svojoj koži, nije mu svejedno primijetiti njene tragove na drugom čovjeku. Stoga je, možda, teret lakši kad se podijeli s drugima.
Senka Marić napisala je prvi roman 2018. godine kako bi u njega sažela svoju dugogodišnju bitku s karcinomom dojke. Kintsugi tijela najprije je njena autobiografska priča, a potom moguća priča svake žene koja je u svom tijelu u karcinomu pronašla ili još uvijek nalazi (ne)prijatelja. Međutim, granica ne staje s posljednjim stranicama knjige jer je ona namijenjena svakom čovjeku, bio on muškarac ili žena, dječak ili djevojčica, bolestan ili zdrav.
Tekst kao voda
Senka Marić svoju je knjigu učinila originalnom tako što je njenu radnju donijela u drugom licu jednine, odnosno naratora udaljila od glavne junakinje koja se hrabro i snažno nastoji izboriti s karcinomom i hemoterapijama. Ta razdvojenost onemogućava empatiju onoga ko pripovijeda naspram bolesne žene koju rečenice, poput: Petnaestog jula počelo te je boljeti lijevo rame, Jedan pogrešan pokret je dovoljan da završiš u agoniji, Moraš biti jako pažljiva u krevetu podsjećaju na ono što je preživjela. Budući da je roman ispričan retrospektivno, tj. iz pogleda sadašnjosti (period oporavka) u prošlost (period bolesti), ovakav način pisanja doima se kao još jedno, ali ne i posljednje, preživljavanje i borba s bolešću jer svako čitanje iznova oživljava sjećanja i tako čuva priču od zaborava.
Živjeti sretno do kraja života
Posebno su upečatljive rečenice koje glavna junakinja govori samoj sebi u trenucima gašenja danje svjetlosti te prevladavanja agonije očaja, beznadežnosti i bola. Međutim, krici panike i užasa strani su ovoj knjizi jer je ona prožeta smirenošću i strpljenjem koje oboljela žena mora sama stvoriti kako bi se tijelo oduprijelo razarajućem stvoru koji neprestano raste u njemu, ujedno se njime i hraneći.
Time do izražaja dolazi značaj ljudske psihe jer opstanak tijela u velikoj mjeri zavisi od borbe čovjekovog uma koji traži snagu ne birajući načine. Zatočena si u stvarnosti koja ne priznaje da je ikada mogla biti drugačija: da nije bolesna, glavna junakinja imala bi neki drugi problem, ali to bi onda bila i druga priča. Nepredvidivost stvarnosti jeste nepredvidivost bolesti, pa je njihov uzajamni rast vrhunac sastavljen od uneravnoteženog omjera dobra i zla koji ne mora nužno, kao u bajci, voditi sretnom raspletu.
Svijest o sebi kroz svijest o svom tijelu
Iza jednog a potom i drugog saznanja o karcinomom zahvaćenim dojkama slijedi jedna, druga, pa treća operacija te nedogled hemoterapija ispraćenih neprospavanim noćima, bunilom, temperaturama, jecajima, posrtanjima. Sve to u centar dovodi tijelo kao sastavni i važni dio čovjekovog bića. Već u naslovu romana Senka Marić upućuje na tu dimenziju jer, iako bolest uvjetuje psihologizaciju glavne junakinje, bol kroz tijelo prolazi do receptora u mozgu koji ga onda registriraju.
Za tijelo nije vezana samo bolest, nego i djetinjstvo kojeg se junakinja prisjeća u određenim dijelovima knjige. Kroz spajanje tih dvaju životnih doba dolazimo do činjenice da spoznavanje tijela traje cijeli život počev od prvih nemira, menstruacija, rasta dojki preko straha i skrivanja u podrume do zrelog doba u kojem, u ovom slučaju, sve što je bilo žensko nestaje. Pri tome procesu razvoj tijela svaki put uvjetuje i novu ličnost, dotad samoj sebi nepoznatu. Promjene su očigledne i kroz godine starosti tokom kojih se ponovo moramo upoznati i učiti živjeti s novim sobom.
Otvore ti vrata stana i trčiš što brže možeš. Nikada nisi dovoljno brza… da pobjegneš u svijet bez podjela na ponašanja žena i muškaraca. Kada je bila djevojčica, glavna junakinja romana morala je biti pristojna, paziti kako sjedi i kako govori, znati da postoje igre koje joj nisu primjerene te prostori kojima ne pripada, a kojima je htjela pripadati. S druge strane Imad, tada dječak od dvanaest godina, imao je stid za koji mu niko nije rekao da ne treba biti njegov. Da je morala biti lijepa i kada je prerasla dječiju dob, glavna junakinja je znala po tome što će svoj gubitak kose nadomjestiti nošenjem perike jer – šta je žena ako nema čistu, urednu i dugu kosu. Tako je Kintsugi tijela feministički roman jer propituje i temu šta jednu ženu čini (ne)ženom, donoseći inovativna rješenja u odnosu na patrijarhalni ustroj.
Bogatstvo života
Za kintsugi Senka Marić daje objašnjenje na prvim stranicama romana: Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta s ciljem da se prošlost predmeta istakne. U sintagmi s tijelom i u kontekstu tematike cijelog romana, pero autorice jeste tehnika koja ističe a ne sakriva sva popravljena, uništena, razrezana mjesta ljudskog tijela s ciljem da se prevaziđu stid i stereotipi izazvani bilo kakvim ožiljkom.
Poruka je jasna: što ih više imamo, bogatiji smo jer je svaki borer znak našeg ponovnog rađanja.
