„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.
Ono o čemu se ne može govoriti posljednji je objavljeni roman Elvedina Nezirovića iz 2021. U podnaslovu autor obavještava da je to novo poglavlje Boje zemlje, njegovog ranije objavljenog djela. Roman je napisan kao autobiografija budući da je za Nezirovića pisanje iscjeliteljski posao: ono liječi, privija rane i olakšava dušu, ali je i način da se društvu otvoreno kaže sve što ga sljeduje. Roman je podijeljen u dva dijela – prvi dio tiče se prijeratnog i ratnog djetinjstva, a drugi opisuje situaciju u poslijeratnoj Bosni. Između ta dva dijela stoje i dva Elvedina – Elvedin kao dijete i Elvedin kao odrastao čovjek koji i piše knjigu. Iako nas životni tok vodi od dječijeg k odraslom dobu, Elvedin svoju knjigu piše retrospektivno budući da su teme o kojima nije dotad mogao govoriti još iz dalekog djetinjstva. One su ujedno njegove bolne tačke koje želi pročistiti i napokon ih pustiti da zacijele.
Gospodin i gospođa Bennet roditelji su pet neudatih kćeri – Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydije. Kad na obližnje imanje stigne bogati gosp. Bingley sa svojom sestrom i prijateljem Fitzwilliamom Darcyjem, gospođa Bennet počet će maštati da jednu od svojih kćeri uda za njega. Sve počinje balom na kojem gosp. Bingley upoznaje Jane, a gosp. Darcy Elizabeth…
Među najvećim i najznačajnijim književnim stvaraocima koji su rođeni na pragu XX stoljeća i koji su stekli veliki autoritet u italijanskoj kulturi i književnosti stoji i ime Cesarea Pavesea. Jedan je od najinteresantnijih italijanskih pisaca u rasponu između predratnog i poslijeratnog perioda čija djela i život neprestano nastavljaju da privlače pažnju domaće i strane književne kritike. Dio je generacije pisaca čiji je glavni zadatak i cilj bio otkrivanje Italije.
Roman s ovakvom trodijelnom strukturom omeđen je s jedne strane Me’medom, a s druge Sanjom. U sredini knjige nalazi se mladi Harunov život. Njemu otac ostavlja svoje bilješke da ga podsjećaju na jezik, kulturu, porijeklo i ljubav, te da ga tako udalje od samoće koju svaki čovjek svjesno ili nesvjesno u sebi čuva. Me’med, crvena bandana i pahuljica roman je koji nas vraća našoj unutrašnjosti da bismo otkrili šta to zaista imamo i da li iza nas išta na kraju ostane.
O načinu samog izbora knjige za određeni mjesec dogovaraju se međusobnim glasanjem. Aleksandra smatra da treba afirmisati još studenata da im se priključe jer njihov projekat ima višestruke koristi. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da čitanje knjiga ima mnogo benefita kao što su: bolje zaključivanje, ljepše izražavanje, oslobađanje od stresa itd. Ono što je posebno važno jeste da kroz razgovor s drugim članovima možemo sebe osloboditi treme i straha od javnog nastupa. „Voljela bih da i nakon završenog fakulteta posjećujem 'Razgovorušu', ali ne znam na koju će me stranu vjetar odnijeti. Svakako ću čitati knjige i ako ne budem mogla prisustvovati ovim okupljanjima“, ističe za magazin „Karike.ba“ Aleksandra Đukić.
U današnjem javnom diskursu sve se više priča o ovim problemima. Književnost za ovim ne zaostaje, može se reći čak i da prednjači. Sjajan primjer pozitivnog načina problematizacije ove teme dale su nam dvije književnice iz Bosne i Hercegovine, koje pripadaju mlađoj generaciji i koje su u svojim djelima pisale o rodno zasnovanom nasilju. U pitanju su Mihaela Šumić i Lana Bastašić.
Nermana Arnautović u novom prikazu knjige piše o romanu „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića. Jer Crveni soliter doista bijaše sastavljen od...
Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.
Senka Marić napisala je prvi roman 2018. godine kako bi u njega sažela svoju dugogodišnju bitku s karcinomom dojke. Kintsugi tijela najprije je njena autobiografska priča, a potom moguća priča svake žene koja je u svom tijelu u karcinomu pronašla ili još uvijek nalazi (ne)prijatelja. Međutim, granica ne staje s posljednjim stranicama knjige jer je ona namijenjena svakom čovjeku, bio on muškarac ili žena, dječak ili djevojčica, bolestan ili zdrav.
Itake (2020) je prvi roman Benjamina Bajramovića. Naslovom upućuje na grčki ep Odiseja, u kojem glavni istoimeni lik po povratku iz Trojanskog rata deset godina luta oko svoje rodne Itake. Arhetipske motive iz ovakvih i sličnih klasičnih djela pronalazimo u savremenoj književnosti, koja ih potom obrađuje na sebi svojstven način. Tako su i u Bajramovićevom romanu oni slobodno i kreativno smješteni u kontekst bosanskohercegovačkog društva 21. stoljeća.
Današnji dan, 25. 05., je u periodu Jugoslavije itekako bio značajan zbog proslave Dana mladosti. Danas smo oživjeli značaj ovog datuma jer imamo priliku da vam predstavimo prva autorska djela Vanje Šunjić, članice Upravnog odbora naše Omladinske novinske asocijacije u BiH i Armana Fatića, nekadašnjeg člana redakcije našeg Omladinskog magazina „Karike“.