Jezik je produžena ruka mozga

UN-ova Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) je 21. februara 1999. godine donijela odluku o proglašenju Međunarodnog dana maternjeg jezika, upravo zbog njegove uloge u razvoju komunikacijskih vještina, oblikovanju svijesti i kreativnosti, te nemjerljive važnosti koju ima u društvu.

Ovaj datum je odabran i kao sjećanje na studente koji su 21. februara 1952. godine ubijeni u Daki, u Istočnom Pakistanu, danas Bangladešu, jer su protestirali zato što njihov maternji jezik nije proglašen za zvanični.

Maternji jezik je prvi jezik koji neka osoba nauči u svojoj porodici, a danas ima otprilike 6.000 jezika širom svijeta. Bitno je napomenuti i činjenicu da skoro svake godine nestanu do dva jezika.

Povodom ovog značajnog datuma, potražili smo stručno mišljenje i dublje zaronili u ovu temu, kroz zanimljiv razgovor s Harisom Ćatovićem, saradnikom Instituta za jezik na Odjeljenju za dijalektologiju Univerziteta u Sarajevu. Haris Ćatović je diplomirao Bosanski jezik i književnost na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Također, kao jedan od saradnika pri izradi Rječnika bosanskoga jezika Dževada Jahića, te kao kompetentna osoba za ovo područje, dočarao nam je šta to kaže nauka, šta kažemo mi, a šta kaže java o skrivenom blagu jezika.

Haris Ćatović

„U posljednje vrijeme budi se pažnja i raste interesovanje o važnosti jezika kao dijela nematerijalne baštine čovječanstva. Činjenica je da gubitak jezika znači osiromašenje za cjelokupnu civilizaciju i njenu kulturnu šarolikost“, upozorava na početku Ćatović. On smatra da prijetnji od gubitka jezičke i kulturne baštine ne mogu odgovoriti samo oni koji su svojom strukom neposredno vezani. Potrebna je i podrška šire društvene zajednice koja bi trebala imati jasniji odnos prema pitanjima koja su u direktnoj vezi s kulturom.

„Ovdje moram spomenuti jednog od prvih lingvista koji su uočili neraskidivu vezu između jezika i kulture – njemačkog filozofa i filologa Humbolta – koji jezik smatra sredstvom stvaranja nacije zahvaljujući kojem se izražava prepoznatljiv oblik unutrašnjosti ‘duha naroda’. Dakle, jezik nije samo način komunikacije među ljudima, mada mu je to primarna funkcija – održavanje odnosa s javnošću, izražavanje mišljenja i stavova, iskazivanje emocija i slično“, pojašnjava naš sagovornik.

Osim što je sredstvo izražavanja, jezik je ujedno i sredstvo kojim se baštini identitet i kultura određenog naroda. Ćatović kaže kako svaki sistem kulture ima svoj jezik, a vrijednost jezika u kulturi naroda nikad ne može biti precijenjena.

Svaka kulturno organizirana zajednica stalno neprekidno stavlja u fokus pitanje jezika kao jednog od fundamentalnih elemenata identiteta naroda. Dakle, jezik je prije svega jedan od elemenata zahvaljujući kojem percipiramo mentalitet, tradiciju i običaje svoje kulturne zajednice, kao i specifičnu kulturnu sliku svijeta. U tom smislu, jezik je specifičan način pohranjivanja, prijenosa podataka, socijalnog iskustva i kulturnih normi i tradicije kroz različite generacije. Komunikacijska funkcija jezika je također važan mehanizam za formiranje pojedinca u društvenom kontekstu jer komunikacija kao društveni proces doprinosi razvoju tog društva. Dakle, jezik je vezivno tkivo društvenog razvoja.

S jedne strane, jezik masovne komunikacije na svoj način obogaćuje književni jezik i doprinosi njegovom afirmiranju, dok s druge strane, ne može se ignorirati negativna uloga nekih medija na književni jezik. (H. Ćatović)

Kako proces globalizacije, a posebno globalne komunikacije, posredstvom ‘brzine’ kao jednim od vodećih parametara, utječe na upotrebu maternjih jezičkih konstrukcija?

Globalizacija proizvodi masovnu kulturu, koja je u suprotnosti s narodnom kulturom. U srcu globalizacije je, prije svega, anglo-američki model društva, ekonomije, politike i kulture. Takav model društva i kulture usko je povezan s engleskim jezikom za kojeg se danas tvrdi da je prvi u historiji čovječanstva univerzalnim jezikom – savremeni esperanto. Neupitna je činjenica da jezici koji su u kontaktu, prodiru jedni druge, što na neki način zamagljuje granice između jezika i utječu na jezik na različitim nivoima njegove strukture. Vrlo je važna uloga države u očuvanju kulture autohtonih naroda jer jezikom se definira i promovira jedinstvena kultura naroda. Globalizacija ima dva suprotna trenda: želju da zaštitimo svoj identitet, s jedne strane, te integraciju u svjetski kulturni prostor, s druge strane. Čini mi se da i u ovom slučaju vrijedi ono zlatno pravilo – sredina. Moramo pronaći sredinu koja razumno uravnotežuje dvije suprotne tendencije u savremenom svijetu. S jedne strane, vrijeme diktira potrebu za uzajamnim razumijevanjem koje će preduprijediti širenje kontakata na međunarodnom planu. Međutim, postoji i realna prijetnja od etničke, kulturne, jezičke asimilacije.

Drvo indoevropskih jezika (Da, vidjeli smo da nema bosanskog, ali je slika odlična)

Koliku zapravo ulogu mediji imaju kad je u pitanju maternji jezik? Da li su u funkciji očuvanja standardiziranog jezika ili podliježu ‘novim trendovima’ zaobilazeći vlastita jezička nasljeđa?

Savremeni bosanski jezik je potopljen s riječima engleskog porijekla koje su prodrle u gotovo sve sfere društvenog života. Letimičnim pogledom na stranice bilo kojih bh. novina pronaći ćemo riječi: marketing, broker, blokirati, biznis, menadžment, transfer itd. Naravno, bilo bi pogrešno reći da su svi leksički krediti u bosanskom jeziku iz engleskog jezika. Međutim, treba imati na umu da se u informacijskom društvu jezički utjecaji najaktivnije odvijaju kroz kanale masovnih medija, a mediji služe kao neka vrsta katalizatora u formiranju i protoku jezičkih procesa.

Riječ u medijima ima posebnu moć; pojavi li se jednom u televizijskom govoru ili novinama, ona odmah ima masovnu publiku i sve jaču moć prodornosti u maternji jezik. Jezik u medijima je posebno važna vrsta književnog jezika sa svojim zakonomjernostima. Izbor i organizacija jezičkih resursa mora biti u skladu s normama standardnog jezika kako bi se ostvario najveći mogući učinak u postizanju komunikacijskih ciljeva. Mediji su ogledalo društva, dakle, uveliko određuju jezički, društveno-psihološki i kulturni status društva. Jezik u medijskim nastupima u „informacijskom društvu“ može se shvatiti kao neka vrsta modela prestižnog jezika, pa u tom kontekstu ima potencijal da aktivno utječe na književnu normu, jezičke ukuse i preferencije. S jedne strane, jezik masovne komunikacije na svoj način obogaćuje književni jezik i doprinosi njegovom afirmiranju, dok s druge strane, ne može se ignorirati negativna uloga nekih medija na književni jezik. Nažalost, ova druga uloga je specifična za bosanskohercegovački medijski prostor. Jezik medija prepun je raznih odstupanja od norme, pun gotovih fraza, slabih i uobičajenih konstrukcija, suvišnih i semantički praznih riječi, žargona i stranih riječi. Zato sam kazao da mediji igraju važnu ulogu u širenju jezika, te u poboljšanju pismenosti, no mi još nismo dostigli taj stepen jezičke svijesti, pa kod nas mediji najčešće igraju negativnu ulogu u kontekstu svog utjecaja na književni jezik. Nažalost, strukture naše vlasti nemaju nikakvu politiku kad je u pitanju status jezika u našoj državi. Šta to znači? To znači da država ne poštuje i nema sluha prema autohtonom narodu i njegovom jeziku koji predstavlja fundamentalni parametar njihovih nacionalnih i kulturnih vrijednosti. To je opet, naravno, pokazatelj kulturnog razvitka države.

Za kraj, naš sagovornik dodaje da je „vrijednost jezika u činjenici da je bitan alat za prikaz stvarnosti u kojoj živimo, a koja utječe na način na koji je svjesno percipiramo. Svijest i jezik čine jedinstvo: u svom postojanju pretpostavljaju jedno drugo; svijest je unutarnja kategorija koja je logično uređena, a takav sadržaj u procesu komunikacije mora poprimiti svoju vanjsku materijalnu formu. To je jezik. Jezik je izravna aktivnost misli, odnosno svijesti.“

Volimo pročitati vaše mišljenje...