Eduardo Kuadrado – Španac koji živi Tvoj san

Nedavno sam se malo šokirala kad sam čula da je u našu zemlju konačno neko došao, a ne iz nje  otišao. Kako bih ponovo došla sebi, odlučila sam brzom brzinom potražiti čovjeka po imenu Eduardo Kuadrado, tridesetjednogodišnjeg Španca koji je sa sobom ponio svoju gitaru i megalitre pozitivne energije i dobrog vajba. Sreli smo se u jednoj banjalučkoj kafani i razbacili koju o njemu, njegovom putovanju, muzici i životu.

Dok se konobar lagano približavao našem stolu pokušala smo da saznam šta će, zaboga, u Bosni. Eduardo se blago osmijehnuo rekavši da mu, od kako je došao u Banjaluku, ljudi stalno postavljaju to pitanje, a zatim onako špansko-engleski otegnuo jedno „Vaaaj not“  i dodao da zna da je ovo jedna lijepa zemlja i da se od svih ljudi na svijetu nešto može naučiti. Takođe, u Španiji je upoznao naše mlade glumce baš u vrijeme kada je smišljao rutu za svoje novo putovanje. Bosna mu je prva stanica, a poslije planira da ode u Italiju, Litvaniju, Dansku i Njemačku. Ovdje kod nas se valjda čeliči, šta li.

Kada je konobar stigao i kada smo naručili kafu (sa rakijom nisam htjela da rizikujem, ne podnose je svi dobro k’o naši ljudi), prešli smo i na neke ozbiljnije teme. Pa smo se uhvatili para. Jer, ono, nije da se može putovati po svijetu bez toga.

Keš zarađuje svirajući na svim mogućim mjestima – na ulici, u kafnama ili pozorištima, iako kaže da mu je ovo posljednje najdraže. Nekada je zarađivao puno više, kada je nakon završenog fakulteta radio u nekim fabrikama i, kako kaže, osjećao se kao da je zarobljen među robotima sa likom ljudi. U jednom trenutku je shvatio da nas u školi uglavnom uče kako da budemo radnici, a ne kako da u isto vrijeme budemo i radnici i da upoznajemo sebe.

Smatra da je veliki problem to što su ljudi ovih dana kao konji sa ularima i ne osvrću se ni lijevo, ni desno, već samo piče u jednom pravcu. Dobro, nije baš rekao tim riječima, naravno.

Nevjerovatno je to što u Banjaluci ili Beogradu svi samo kupuju i kupuju, dok u isto vrijeme jedva pronalaze posao. Ne razumijem zašto. Zašto vlasti i i oni koji se bave marketingom stalno uvjeravaju ljude da kupuju prije i iznad svega.  Mi smo kao roboti. Ovdje i u Španiji je isto, kao i svugdje u svijetu. Ljudi nisu zadovoljni vladajućom političkom elitom dok im istovremeno marketing nameće samo da troše što više.

Pored gitare svira i usnu harmoniku, ukulele, bubnjeve, bas gitaru.

Kada u životu u jednoj stvari dođem do neke granice onda tu stvar ostavim sa strane i tada počinjem da učim nešto drugo, iako mi ljudi stalno govore da se trebam skoncentrisati samo na jednu stvar.

Pored toga što se bavi muzikom Eduardo je i mađioničar i dječiji animator. Do sad je održao dosta radionica na kojima je učio klince da prave perkusione instrumente od različitih materijala koje svakodnevno koristimo. A njegov savjet za sve one koji uče da sviraju bilo koji instrument jeste da samo ne odustaju i da sviraju svaki dan pa makar i jedan minut.

Ako, recimo svirate gitaru, stavite je pored kauča i kada god krenete da sjednete uzmite i svirajte  – savjetuje Eduardo.

Eduardo dosta putuje da ne bi vječito buljio u prvu stranu knjige.

Dosta putujem, ali za mene putovati ne znači preći puno kilometara nego otvarati svoj um. Imam dobru izreku: Ako ne putuješ to je kao da stalno čitaš samo prvu stranu. Nije to tako teško, samo trebamo ostati opušteni i sve raditi iz ljubavi, rekao je on.

Eduardo ispred Doma omladine u Banjaluci

Kako kaže najviše voli da radi sa kreativnim ljudima, jer samo u takvom okruženju može da da 100% svojih kapaciteta. Smatra da raditi nešto sa ljudima koji su poput robota znači ne odbijati ništa i ne napredovati. Mnogo mladih, po njegovom mišljenju, provodi vrijeme samo napijajući se i pušeći travu i to je u redu, kako kaže, ako oni to žele, ali isto tako misli da nikada neće doći do sljedeće stepenice ako žive uvijek na isti način i ako su zarobljeni u toj nekoj svojoj zoni komfora. Jednostavno, smatra Eduardo, neće ići naprijed.

Nakon što je neki bijesni Banjalučanin zagrmio u svom napucanom autu i za trenutak zvukom motora zaglušio prolaznike i goste kafane, odlučila sam da pobjegnem iz ove realnosti u neki paralelni svijet i zaboravim na to, u svijet njegovih pjesama, jer je ovaj svestrani Španac takođe i kantautor.

U mojim pjesmama govorim o tome šta imam na umu – neke su o ljubavi, neke o politici, ali kroz sve njih pokušavam izraziti saosjećanje prema ljudima i pokazati empatiju prema društvu. Naravno, želim protestovati protiv vrste života kojom živimo i koji nije dobar. Takođe, pokušavam upoznati što različitije žanrove i unijeti ih u svoje pjesme. Želim govoriti o problemima u društvu, ali ne sa negativnim, nego sa pozitivnim riječima. Ne volim da kažem Jebeš sistem’, više volim da kažem promijeni sistem. Govorim s ljubavlju. Za mene je ljubav velika inspiracija. Kad nešto voliš i kad radiš nešto sa ljubavlju, to dobijaš zauzvrat – rekao je Eduardo.

Iako mi ovdje mislimo da je samo kod nas sranje, kako kaže Eduardo, nije baš tako. On smatra da smo svi mi u kapitalizmu i da smo, samim tim, ograničeni novcem, ali da isto tako svako od nas kao pojedinac ima svoje alternative i da može birati šta želi od života. Recimo, dok mnogi ljudi danas troše pare, a na kraju nemaju ništa, on ulaže u svoj razvoj i svoje vještine.

Do sada ima dosta iskustava u improvizovanom sviranju sa drugim muzičarima.

Eduardo drži muzičku radionicu djeci

 Za mene je najbitnije da unepređuješ svoja znanja u svim vrstama umjetnosti, ali u muzici je najvažnije svirati sa drugima i pokušati upoznati druge kulture. Kad sam na putovanju uvijek sam o

tvoren za sviranje sa drugima. Za mene je najvažnija stvar u životu učiti sa ljudima. Korisno je učiti sa Youtube-a. Takođe, veoma je važno učiti iz knjiga, ali po meni, najvažnije je znati kada nešto želiš da naučiš da ne možeš ljudima prići i reći ‘Možeš li me naučiti nečemu’, već da nađeš način da to uradiš i da im preneseš svoja iskustva – smatra Španac.

I za kraj Eduardo bi svima poručio da se ne brinu ako im je nešto baš teško i da se samo opuste i nastave dalje. Ako nešto ne možemo riješiti sada, nema veze, jer ćemo naći već neko rješenje u budućnosti. Da se prije svega upoznamo sa samima sobom, a da onda vidimo šta je to što se nalazi u drugima. Da radimo ono što nam pomaže da ostanemo živi i da samo uživamo u životu. 

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Najgora cimerska iskustva - "Kupala se samo četvrtkom", "Imali su seks na mom krevetu", "U njenom ručku su bili crvi"...
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Intervju s dr. Milom Jevtićem: „Mentalno zdravlje se neguje baš kao i sve drugo“
More Stories
Književnost mladih: Amela Mustafić