Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“

U razgovoru s Ognjenom Pjanom, psihologom naše rubrike „Pitaj psihologa“, Tamara Tanjević otkriva koja je uloga i svrha školskog psihologa, šta tačno radi te kakva su njena dosadašnja iskustva u radu s djecom.

Tamara Tanjević je mlada psihologinja s licencom za rad u obrazovno-vaspitnim ustanovama. Trenutno je zaposlena u osnovnoj školi, a radno iskustvo je sticala i u osnovnim i u srednjim školama u različitim sredinama, te nam u tekstu prenosi iskustva i razmišljanja iz dosadašnje prakse. Vjeruje u cjeloživotno učenje, pa aktivno radi na ličnom rastu i razvoju kroz veliki broj neformalnih edukacija u regionu i Evropi. Kao edukant transakcione analize, do sada je stekla zvanje praktičara, što joj mnogo, kako ističe, pomaže u svakodnevnom i privatnom i poslovnom radu. Trenutno piše master rad koji se odnosi na mentalno zdravlje roditelja, a dio studija je programom razmjene provela u Španiji odakle nosi vrijedna znanja i iskustva. Članica je Western Balkans Alumni Association koja okuplja mlade ljude iz regiona koji su dio studija proveli u inostranstvu, a čiji je cilj zagovaranje modernizacije i poboljšanja kvaliteta visokog obrazovanja u regionu kroz osnaživanje mladih ljudi u njihovom akademskom i karijernom razvoju.

Za početak, reci nam nešto o tome šta radi školski psiholog/inja u osnovnoj školi? Ukratko, koje poslove obavlja i koji su to njegovi/njeni zadaci?

Moram priznati da je odgovor na ovo pitanje prilično nejasan, kako učenicima i roditeljima, tako i školskom osoblju. Mnoge nejasnoće se javljaju i zbog izostanka distinkcije između psihologa i pedagoga, što i ne čudi budući da tijesno sarađujemo i većina poslova se prepliće. Najšire rečeno, težište rada školskog psihologa su učenici, odnosno socio-emocionalni razvoj učenika, a zatim saradnja s nastavnicima i direktorom škole i roditeljima. U praksi se to odnosi na procjenu zrelosti učenika za upis u prvi razred, individualni rad s učenicima, rad s djecom sa smetnjama u razvoju, rad s nadarenim učenicima, sprovođenje istraživanja o temama od značaja, održavanja radionica i programa podrške o brojnim aspektima razvoja ličnosti učenika.

Tu je i savjetodavni rad s roditeljima, ali i konsultativno-instruktivni rad s nastavnicima. Psiholog u školi sarađuje s brojnim institucijama, kao što su centri za socijalni rad, bolnice, druge škole, komisije za usmjeravanje djece sa smetnjama u razvoju. Dalje, psiholog u školi je član svih stručnih vijeća koja postoje u školi i izvršava obaveze u skladu s tim.

Šta je ono što tebe pokreće u poslu školskog psihologa, koja je tvoja priča?

Svaki onaj osmijeh djeteta nakon suza, ushićenje poslije razgovora, radost zbog ponovnog viđenja, olakšanje nakon podijeljenog tereta i otkrivene tajne, svaki novi uvid. Ovo su samo neke od stvari na koje je nemoguće ostati imun i koje me tjeraju na nova učenja, čitanja i ideje.

Već uporno i dugo opstaje mišljenje u javnom prostoru i na društvenim mrežama (najčešće među mladima) da se kod školskog psihologa ide po nekoj kazni i disciplinskom ukoru. Odakle dolaze ovakvi stavovi? Ako se trudimo da sve više govorimo javno o prevenciji mentalnog zdravlja, zar rane formativne godine nisu ključan period kada bi mlade mogli da naučimo da odlazak kod psihologa nije kazna niti sramota? Kako se boriti protiv tako loše prakse?

Da, istina je da mnogi odlazak kod psihologa doživljavaju kao kaznu, i nastavni kadar najčešće psihologa uključuje kada su u pitanju disciplinski problemi s učenicima. Ipak, stvari počinju da se mijenjaju, i to je naročito vidljivo u većim sredinama. Kao što sam već pomenula, brojne su nejasnoće vezano za posao i rad psihologa uopšte, tako da mislim da je nedostupnost informacija i edukativnih sadržaja ono što kreira ovakve stavove. Iako se sve više radi na promociji mentalnog zdravlja, očigledno je da promotivne aktivnosti ili ne dolaze do velikog broja ljudi ili same teorijske aktivnosti nisu dovoljne. Ono što mi kao psiholozi možemo da uradimo po ovom pitanju je definitivno veća transparentnost u radu po pitanju mnogih drugih aktivnosti koje se tiču poslova psihologa, ali i da svojim pristupom i aktivnostima u radu s učenicima pokažemo da smo podrška i pomoć na putu razvoja, nikako kazna.

Pošto trenutno radiš kao školski psiholog u osnovnoj školi, ali imaš iskustvo rada i u srednjoškolskom obrazovanju, poznata ti je procjena psihofizičke spremnosti djece za upis u školu. Vjerujem da je to preokupacija mnogih roditelja. Šta kada dijete prema procjeni psihologa nije spremno za upis u školsku godinu? Šta je ono što bi savjetovala roditeljima da rade nakon toga? Kako biti podrška samom djetetu, a da se ne upadne u zamku pritiska prema njemu/njoj da se što prije prilagodi i uklopi?

Tačno! Razgovor sa psihologom prilikom upisa u prvi razred je definitivno briga mnogih roditelja. Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan onako kako se čini. Definitivno u slučaju nespremnosti za polazak u prvi razred, upis se može odložiti za narednu školsku godinu, a na osnovu mišljenja medicinskog radnika, roditelja ili komisije za upis u školi. To svakako ne znači da će jedna godina sama od sebe da učini dijete spremnijim za polazak naredne godine, već je potrebno ciljano i kvalitetno provoditi vrijeme i uključiti u predškolske programe ukoliko dijete nije bilo uključeno do tada. Ipak, rezultati nekih istraživanja pokazuju da odlaganje upisa nema značajnih pozitivnih efekata na pripremljenost djece na školu. Ako imamo to na umu, potrebno je dobro sagledati u budućnosti koliko bi efekta imalo odlaganje upisa i u kojim situacijama. Dakle, procjenu za upis u prvi razred ne treba doživljavati kao proces selekcije pripremljenih i nepripremljenih učenika, već kao jedan proces upoznavanja djece kako bi se škola prilagodila njima i razvijala potencijale.

Da li školska psihologija uči djecu o tome kako da razvijaju emocionalne sposobnosti? Da li su školski programi orijentisani samo na kognitivni, intelektualni razvoj djece i mladih, a da se o emocionalnom ne govori mnogo? Kako kod djece podstaći neke temelje brige o sebi i drugima? Da li ih i kako možemo učiti da budu u „kontaktu“ sa svojim emocijama, željama, potrebama, granicama?

Programi uglavnom jesu usmjereni na intelektualni razvoj, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je škola jedan od faktora socijalizacije i da se u školi radi na formiranju kompletne ličnosti djeteta, i vaspitanju i obrazovanju. Upravo je to ono što čini tako odgovornim posao nastavnika i svih onih koji su uključeni u vaspitno-obrazovni proces. U okviru godišnjih planova svakako da ostaje nešto prostora da se posveti pažnja i svim drugim aspektima razvoja ličnosti, kako povezujući nastavne sadržaje, tako i kroz slobodne aktivnosti, razne vrste radionica, ali i kroz individualni rad sa stručnim licima. Djecu je potrebno najprije razumjeti i pomoći im u upoznavanju sebe kako bi naučili da se brinu o sebi i rade na sebi. Za taj proces nema ocjena i takmičenja, već je potrebno prepoznati lični tempo svakog od njih i dati mu prostora. U svemu tome od važnosti su modeli koje prezentujemo djeci i kroz lične primjere, a ne samo verbalno savjetovanje šta raditi ili ne raditi.

Kako da ih onda učimo o ljubavi, empatiji, postavljanju granica?

Tamara Tanjević, privatna arhiva

O ljubavi ih možemo učiti pokazujući da (ih) volimo, o empatiji pokazujući da (ih) razumijemo, a o granicama pokazujući im sopstvene granice. Djeca „upijaju“ sve što vide i iskustvo osjete lakše i bolje nego što će primijeniti naučene teorije. Zato budimo autentični praktičari onoga za šta se zalažemo u teoriji!

Neka djeca se suočavaju s teškom adaptacijom na školu, vršnjake i generalno školsko funkcionisanje. Kako pomoći toj djeci? Da li je tu riječ o školskoj fobiji, separacionom strahu ili strahu od nečeg sasvim novog za dijete? Kako im mi odrasli možemo biti podrška?

Teškoće s prilagođavanjem se mogu ispoljiti u različitim razvojnim uzrastima i različitim fazama školovanja, te svaka od njih nosi sa sobom nove izazove s kojima se djeca suočavaju a koji nama odraslima mogu izgledati bezazleno ili proći neopaženo. Prema tome, nemoguće je dati neki univerzalan odgovor na pitanje koje se tiče uzroka problema jer je potreban individualni pristup u razumijevanju izvora tih teškoća i pružanju daljnje podrške. Za početak, ono što smo mi odrasli u obavezi da radimo je da se zaista bavimo djecom, da ih oslušnemo i pokažemo razumijevanje za njihove probleme i strahove. Samo na taj način pokazujemo da su bitni, da je važno ono što im se dešava, što osjećaju, i na taj način ih učimo da budu u kontaktu sa svojim potrebama, željama i granicama.

Reci nam još o tome koji prvi koraci kod roditelja/staratelja/hranitelja mogu biti kada primijete da je kod djeteta došlo do naglog pada u školskom uspjehu? Vjerujem da su razlozi brojni, ali me zanima kako naći put do dječijih osjećanja, stanja, nedoumica, pa i problema koji ih sputavaju u školskim aktivnostima?

Iako ćemo svi reći da uspjeh u školi i ocjene nisu toliko važne, velike i nagle oscilacije po pitanju uspjeha su alarmantan pokazatelj da se nešto dešava. Kao što si rekao, razlozi za to su zaista brojni, a na nama je da te razloge prepoznamo i da pomognemo djetetu da ih prevaziđe. To podrazumijeva mnogo više od pomoći pri učenju i stimulativnim ocjenama. To podrazumijeva senzibilitet za rad sa svim onim suptilnim dječijim osjećajima i brigama. I, kao što sam već rekla, ključ je u istinskom bavljenju djecom, aktivnom razgovoru i spremnosti za pomoć.

Ne mogu a da se ne dotaknem pitanja školskog/vršnjačkog nasilja. Kako možemo prepoznati da dijete trpi i podnosi školsko nasilje, odnosno da je meta vršnjačkog nasilja? Kako da ohrabrimo djecu i mlade da o tome otvoreno govore, da prijavljuju i da ne štite onu djecu koja vrše nasilje. Koliko je nužnost da djecu prije svega učimo da prepoznaju razne oblike nasilja?

Pitanje vršnjačkog nasilja je veoma opširno i važno pitanje koje zahtijeva kontinuirano da mu se posveti pažnja zbog posljedica koje može imati ako se ne reaguje u pravo vrijeme. Obećavajuće je što društvo prepoznaje značaj ove teme i da se sve više govori o njoj, što smatram da je važno kao pokazatelj žrtvama, ali i društvenoj zajednici da postoji izlaz. Svakako, otvorena priča o tome, programi intervencija i podrške, kao i protokoli i druge aktivnosti koje postoje u školama su važni elementi svih nivoa prevencije, ali vjerujem da imamo još mnogo toga da uradimo na polju zaštite djece, naročito kada je u pitanju digitalno nasilje, koje odrasli često ne uočavaju i ne isprate dovoljno. Zato je važno prepoznati bilo kakve promjene u ponašanju i navikama djeteta (povlačenje u sebe, pad školskog uspjeha, promjene u apetitu, promjene putanja do kuće i škole itd.), promjene na tijelu i slično, koje bi mogle biti signal za pomoć. Osim što je važno pružiti utočište i pomoć žrtvi, potrebno je raditi i na razumijevanju djece koja vrše nasilje i pomoći im da se na pravi način suoče s problemima, jer vjerujem da je i nasilno ponašanje svojevrstan poziv upomoć.

Nedavno, u jednoj emisiji čija je tema bila nasilje u školi, gledao sam i slušao razgovor psihologa i majke čiji je sin izvršio samoubistvo nakon dugo trpljenog nasilja od strane vršnjaka. Ta majka u jednom trenutku kaže da je od izuzetne važnosti raditi i s djecom nasilnicima, a ne da ih izolujemo, odbacujemo i stigmatiziramo. Kako raditi s djecom koja su sklona nasilnom ponašanju? Odakle dolazi nasilje kod djece? Svjedočimo da ono može biti poprilično surovo i sadističko.

Kakva hrabra izjava i kakvo racionalno sagledavanje problema od žene koja je pretrpjela i trpi ogromnu bol! Nažalost, dođe i do ovih tragičnih ishoda u izostanku blagovremene reakcije i to je gubitak i poraz cijelog društva, ne samo jedne porodice. Ključ svega je definitivno razumijevanje. Zbog čega se to dešava, kakve su životne i porodične okolnosti te djece su neke ključne stvari na koje treba pronaći odgovor kako bi se dalje radilo i kako bi se dijete dalje usmjeravalo u pravcu poželjnog ponašanja. Naravno, prije psiho-socijalnih uzroka nasilnog ponašanja razmotriti one biološke. Interdisciplinarna saradnja je takođe bitna stvar, jer nijedno dijete nije i ne treba da bude izolovani dio društva i sistema. Ono što ja vidim kao važno u radu s djecom koja vrše nasilje je pokazati im da postoje i drugi načini nošenja s teškoćama i problemima koji su društveno prihvatljivi i ne ugrožavaju druge, te učiti ih kako kreirati zdrave odnose s drugima oko sebe.

Do sada smo spremili dosta poruka i savjeta za roditelje, ajmo malo da posavjetujemo i djecu. Šta bi kao psiholog savjetovala onoj djeci čiji su roditelji postavili suviše visoke i perfekcionističke ciljeve za njih, pa često osjećaju strepnju, pa i strah ako dobiju četvorku (4) ili neku manju ocjenu? Kako njima pomoći?

Ipak, i u ovom slučaju prva adresa za poruku su roditelji, čak i kada ne šalju eksplicitne poruke po pitanju ambicija. Djeca posmatraju ponašanje, slušaju riječi koje im se upućuju od najranijeg uzrasta i na bazi toga donose zaključke o životu, sebi i drugima. Stoga je ključno osvijestiti ono što implicitno ili eksplicitno tražimo od djece i čemu ih učimo. Tek im onda možemo pružiti podršku u kreiranju ispunjenijeg i srećnijeg djetinjstva i adolescencije. U redu je postaviti visoka očekivanja, ona nas podstiču da budemo bolji i napredujemo, ali je frustrirajuće postaviti nedostižne ciljeve koji nas lome. Uostalom, šta je najgore što se može dogoditi ako ne uradimo sve savršeno?

Greške su nešto što nam pomaže da rastamo. Zato je važno podijeliti s djecom i priče o vlastitim neuspjesima, lekcijama i pokazati da ne znamo sve i u svakom momentu. I, konačno, postignuće nije jedina bitna stvar, već uloženi trud i napor na tom putu.

Tamara, mnogo mladih ljudi, od kojih su neki i školarci, pišu nam o padu koncentracije tokom učenja i o nemanju volje da dovrše školske obaveze. Šta mogu da urade po tom pitanju?

To je situacija u kojoj se većina nas nekad nađe, uvjerena sam. Kako bi se ovo prevazišlo bitno je biti svjestan uzroka koji su doveli do pada koncentracije. To ponekad može biti jednostavno umor ili neki trenutni situacioni faktori, a nekada i dublji razlozi koji zahtijevaju da im se posveti više pažnje kako dugoročno ne bi remetili funkcionisanje. Ovdje je značajno pomenuti pojam prokrastinacije, odlaganja obaveza. Prokrastinacija predstavlja izbjegavajuće ponašanje, čiji je cilj trenutno izbjegavanje neprijatnosti, a za posljedicu ima sabotiranje vlastitih ciljeva i razvoja. Iako odlaganje kratkoročno donosi dobit i zadovoljstvo, na duže staze ima daleko više štete.

Nakon razumijevanja uzroka koji dovode do pada koncentracije, volje, do odlaganja, potrebno je djelovati u skladu s tim. Ono što bi donekle generalno moglo pomoći je kreiranje mjerljivih i realnih ciljeva, a zatim i plana aktivnosti za njihovo ostvarenje. U tom procesu značajno je biti nježan prema sebi i slaviti uspjehe ma koliko se oni činili mali. Važno je odrediti prioritete i upoznati se s tehnikama učenja koje odgovaraju individualnim karakteristikama svakog od nas, a u tome najbolje mogu pomoći stručna lica i nastavnici. Eto razloga da razgovarate sa psihologom a da to nije zbog kazne!

Šta nam možeš reći o specifičnim školskim poteškoćama poput disleksije, diskalkulije, disgrafije. Kako pristupiti učeniku s tim problemom? Šta bi trebao svaki učitelj, nastavnik, roditelj da zna u pristupu takvom djetetu?

Kada su u pitanju ove konkretne poteškoće u učenju, prva stvar u pristupu je ne frustrirati dijete jer bi svim daljnjim insistiranjem da se nešto postigne došlo do većih problema, počevši od nezadovoljstva školom, pa do smanjenog samopouzdanja, anksioznosti i slično. Najprije je potrebno mnogo senzibiliteta da bi se prepoznao problem i potražila stručna pomoć logopeda, a zatim i mnogo strpljenja u daljnjem radu, sve uz uvažavanje ličnosti djeteta.

Preporuči nam nešto za čitanje.

Jalom uvijek, jer može pomoći da otkrijete svoje „zašto“.

 

Najčitaniji tekstovi

Izdavanje diplome na Univerzitetu u Sarajevu košta bezobraznih 231 KM
Upoznajte Muhu, novu zvijezdu domaće muzičke scene
Deset važnih lekcija serije The Handmaid’s Tale o kojima bismo trebali razgovarati
Iza duge: priče, životi i stvaranje LGBTQI+ osoba, njihovih porodica i saveznika/ca – POZIV ZA UČEŠĆE U PROJEKTU
Ne sudi knjizi po guzici
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Zlatna Karika Muharem Šehić: Web platforma darujkrv.ba